Đukanovićeva opozicija

Gotovo svi poslanici crnogorske opozicije u kampanji pred izbore, u svim javnim nastupima, Đukanovića oslovljavaju sa "mafijaš", "diktator", "šef mafije", "kriminalac"... Oni najgrlatiji čak ne žele nikakav kontakt s njim i svaku priliku koriste da mu zaprijete hapšenjem, optužuju ga za ratne zločine, rasturanje droge po Crnoj Gori, za brojna nerasvijetljena ubistva, šverc, pljačku epskih razmjera... Odjednom (!), čim zauzmu pozicije u skupštinskim klupama, istoga trena Đukanović za njih postaje "gospodin Đukanović", "premijer", "uvaženi premijer" ili pak za one “najprincipijelnije” samo "Đukanović". Redovno mu postavljaju pitanja na premijerskom satu, on odgovara - sve funkcioniše u najboljem redu. Dobro, možda se ponekad nekome omakne da ga uvrijedi sa "neodgovorni premijer", eventualno "šef režima". Ako se baš uspavaju nekoliko mjeseci onda sam Đukanović preuzme taj dio posla pa nekoga prozove sa "bitango" ili podigne svoj kažiprst prema nekom poslaniku namučene opozicije i svekolika javnost se zabavlja makar jedan kvartal godine mandata, ne obraćajući pažnju na suštinske stvari. Potpuno normalno, jer mora se održavati s vremena na vrijeme to staro “rivalstvo”, moraju se čuvati pozicije, mora se skrenuti pažnja sa pitanja koja se tiču običnih građana - brzo dođu novi izbori, a građani su razmaženi i ne vole loše predstave.

Postavlja se pitanje: kako je moguće jednom “šverceru”, “kriminalcu”, “mafijašu”, “šefu mafije”, “diktatoru” uljudno, uz svo uvažavanje postavljati pitanja o ekonomiji, investicijama i projektima njegove “mafije”, ćaskati o kulturi, ekologiji, sportu - uopšte razgovarati s jednim takvim tipom?! Da ne govorimo o tome kako je moguće otići na kongres njegove partije. Sjetite se samo onih najbučnijih sa početka priče kako se samo umire i svakog prvog u mjesecu jurnu na skupštinsku blagajnu, sve psujući režim i prijeteći hodnicima kako će poginuti za Crnu Goru. Neki su mu čak i čestitali nakon njegovog izlaganja ekspozea na početku mandata i to sve uz naklon (a danas nam izigravaju najžešće protivnike režima i prijete protestima - pa ko je toliko lud da još jednom povjeruje u tu priču?!).

Reklo bi se da ovdje nešto nije u redu. Bolje rečeno - ovdje sve nije u redu. Ako je Đukanović zaista sve ono što mu spočitavaju iz opozicije, onda je problem u opoziciji. Kakva je to onda opozicija? Koja je razlika između takve opozicije i samog Đukanovića? Ili je Đukanovićeva partija zaista legalni i legitimni pobjednik izbora, a on legalni i legitimni premijer ove države koji radi u interesu svih njenih građana ili opozicija radi za Đukanovića! Treća opcija ne postoji. Ovdje treba posebno pomenuti Novu srpsku demokratiju, ali i Pokret za promjene - ekipu koja će prva dići glas protiv režima, histerisati, ludovati, napadati, čak i opsovati ako treba, a sve živo rade upravo suprotno, godinama. SNP je već standardna “tampon zona”.

Dok u opoziciji traju pregrupisavanja, razvrstavanja, podjele na “naše” i “njihove” i svakodnevna prepucavanja - gospodar samo jača i dalje uživa u svim blagodetima svog Sistema. Da li možda neko u opoziciji to radi po zadatku? Vjerovatno. Da li neko u opoziciji to radi i iz neznanja? Sigurno.

Dok Bečić poručuje “pobjede, a ne podjele”, a u svoju novoformiranu partiju prima srpske ultranacionaliste, dok URA gradi “multikonfesionalni” Savjet i građanski se profiliše, a tamo sjede ultracrnogorski nacionalisti, dok Lekić taktizira “između za i protiv NATO-a” - gospodar samo jača i dalje uživa u svim blagodetima Sistema. Što preostaje običnom građaninu? Crnogorcu, Srbinu, Bošnjaku, Albancu, Hrvatu? Što preostaje jednom vozaču taksija, konobaru, državnom službeniku, pekaru? Što da očekuje od ovakvog Sistema? Kome da vjeruje? Kako da opstane, ako nema člansku kartu nijedne partije, nijednog pokreta? Partitokratija? Liči.

Nakon lokalnih izbora na Cetinju 2013. sve je postalo kristalno jasno - izborima je nemoguće smijeniti ovaj režim. Ako su oni uspjeli da pobijede i osvoje apsolutnu većinu u situaciji u kojoj im je, prema svim mogućim istraživanjima (čak i njihovim, naručenim), prije izbora za taj podvig nedostajalo između 1.000 i 1.500 glasova, i to od ukupno oko 9.000, jasno je da oni mogu sve. Ako im fali 30%, oni će “završiti” 31%. Toga dana na Cetinju je bio kompletan vrh crnogorske mafije, privodili su ljude, prijetili, kupovali, ucjenjivali - protiv toga se ne može. Ovo je mala zemlja, mali Sistem, ovdje je vrlo teško izboriti se za demokratiju, jer sve je kontrolisano, bukvalno sve. Razmislite. Nema ustanove, organizacije, preduzeća, ma nema mjesne zajednice đe režim nema svoje ljude, poslušnike, špijune. Više nego sigurno je da ih ima i u opoziciji.

Dakle, jedini izlaz iz ovog mraka je BOJKOT. Gandijevski, strpljivo i nenasilno. Bojkot svih institucija Sistema, prvenstveno parlamenta. Bojkot svih izbora u organizaciji režima. Ozbiljan, organizovan i istrajan BOJKOT. Preduslov za to je iskrenost u borbi, jedinstvo opozicije, civilnog sektora i svih pojedinaca kontra režima. Da li je to moguće u Crnoj Gori, ako imamo u vidu sve naprijed navedeno? Da li je moguće očekivati da nevladine organizacije koje nešto znače u ovom društvu zaborave grantove i krenu u iskrenu borbu? Da li je moguće da opozicioni političari iskažu svoje lično mišljenje, a ne naručeno i napisano u Vašingtonu ili Moskvi? Možemo li mi kao nacija da sačuvamo svoje dostojanstvo, a da ne služimo nikome, da se na međunarodnoj sceni pozicioniramo kao jedna ozbiljna država? E to su prava pitanja.

( Danilo Mrvaljević )