Utočište bitnika, Boba Dilana i Leonarda Koena postaje hotel butik

U trenutku kada se nekada predivno upetljano tkanje njujorškog života raspliće nit po nit - knjižaru po knjižaru, restoran po restoran - možda je pravo vrijeme da pomislimo na kultni “Čelsi” hotel. Poznati ruinirani hotel u 23. ulici, koji je služio kao utočište bitnicima, mjesto gdje je Dilan Tomas pio, a Bob Dilan napisao “Sad-Eyed Lady of the Lowlands”, a Leonard Koen nosio svoj poznati plavi kišni mantil, gdje je Sid Višiz ubio (ili nije) Nensi Spandžen, počinje da se renovira. Plastični prekrivači su svuda, buka mašina i prašina. U vrlo kratkom periodu posljednje utočište njujorških boema postaće samo još jedan hotel butik.

Ipak, u ovom slučaju novi vlasnici imaju osjećaja za ono što posjeduju i za njegovu prošlost, tako da će se galerija hotela slaviti umjesto da se ruši. Ove sedmice grupa mladih umjetnika će ponovo izvesti dramu “Cowboy Mouth” Peti Smit i Sema Šeparda koja govori o njihovoj ljubavnoj aferi upravo u ovom hotelu. Ono što još više neuobičajeno je da su stariji stanovnici hotela ostali netaknuti. Zahvaljujući društvenom aktivizmu hotelskog osoblja njima je dozvoljeno da ostanu i nakon ponovnog otvaranja hotela, plaćajući rentu kao i do sada, ostavši sjećanje na ovu ekscentričnu, ali i esencijalnu instituciju.

Najvažniji među njima je Džerald Bazbi - kompozitor, pijanista, autor jedne sjajne moderne plesne kompozicije ("Runes), čovjek koji je preživio HIV, kao i zavisnost od kreka, priznaje on. U svom malom apartmanu sa starim vratima on je za “Newyorker” pričao o umjetnosti, životu, muzici, krek epidemiji i nedaćama koje su on i ovaj hotel vidjeli.

“Uselio sam se ovdje 1977. Tu sam napisao najmanje 475 djela, 98 odsto od svega što sam ikada napisao", priča on svojim teksaškim akcentom.

Nekadašnji student filozofije na Jejlu, Bazbi je vidio svašta i svega se sjeća. Čudo od djeteta za klavirom, Bazbija nakon Jejla nosio život svuda, dok je prodavao udžbenike i kuvao u malim restoranima po gradu.

“Virdžil Tompson me je doveo ovdje. Upravo sam bio završio rad na filmu 'A Wedding' sa Robertom Altmanom. Igrao sam baptističkog propovjednika, sa čim imam iskustvao. Samo sam kanalisao te stvari kojih sam se mogao sjetiti iz svog djetinjstva. Ali nisam imao gdje da živim. Ranije te godine sam napisao muziku za Altmanov film '3 Women'. Kako sam dobio posao? Altman je imao kasete tri kompozitora i u svojoj kancelariji bi pio i pušio travu sa glumcima. Pustio bi kasete i štopericom mjerio koja će izazvati najviše tišine. Bila je to moja kaseta”, priča Bazbi.

“Upoznao sam Virdžila Tomsona, tada još jednog mladog kompozitora, za kojeg sam kuvao. Njega nije bilo briga za mene kao kompozitora, ali kad je jeo pitao je ko je spremio tu hranu i tako smo se upoznali i postali drugari. Od njega nisam učio o muzici. Bila je to destilacija svega do najosnovnijih uslova. On bi mi govorio kako mazohisti i robovi pitaju 'zašto', a gospodari 'kako', te da se nikad ne pitam 'zašto'. Imao je u sebi tvrdu kanzašku krv, nije bio divna osoba, ali je bio briljantan. Kada sam mu rekao da mi treba mjesto za život, nazvao je Stenlija Barda i rekao mu da sam prava osoba koju bi trebalo da imaju ovdje. I eto mene”, prisjetio se Bazbi.

Stenli Bard bio je jedan od legendarnih menadžera u hotelu “Čelsi”, kojeg Bazbi opisuje kao veoma bizarnu osobu.

“Imao je nešto buržoasko, iako nije bio intelektualac, u pitanju je bio njegov instinkt. Tri Jevreja iz Mađarske kupili su ovdje mjesto 1947. za pedeset dolara. Jedan je radio na recepciji, drugi kao vodoinstalater, a treći kao računovođa, čini mi se. Ali Stenli je izronio kao glavni i znao je kako da izmiksuje klijentelu. Volio je to. I svi smo zavisili od njega”, ističe kompozitor.

Bazbi kaže da je svog dugogodišnjeg partnera Sema (Semjuela Bajersa) upoznao dok je radio na jednom od filmova.

“Ta godina je bila burna. Već prve nedjelje kad smo se doselili izbio je požar. Ali nije ništa uništio, ova zgrada je na svoj način otporna na vatru. Ipak, morali smo glave da isturimo kroz prozor dok su ljudi sa ulice vikali da skočimo. Nismo to uradili, odlučili smo da odemo do Virdžilovog stana, gdje sam ga našao obučenog u svilenu košulju i sjajne, divne cipele. Kad sam ga pitao zašto je tako obučen, odgovorio mi je: "Nadao sam se da će neko od tih vatrogasaca doći”, prisjeća se kroz smijeh Bazbi.

Upravo je Virdžil povezao Bazbija sa bogatim ženama koje je poznavao kako bi im davao lekcije sviranja klavira. Jedna od njih je bila Sintija O'Nil koja je poznavala legendarnog kompozitora Lenija Bernstajna i scenaristu Adolfa Grina.

“Bernstajn me je nazvao jednog jutra dok sam bio u hotelu. Nisam mogao da vjerujem da je to on. 'Sintija kaže da si dobar učitelj klavira. Da li bi učio moju ćerku Ninu', pitao me. Tako sam dospio na spisak, njegove žene Felicije, ljudi koji znaju stvari. Ja sam bio učitelj klavira. Sredina sedamdesetih je bilo nevjerovatno vrijeme za mene. Sreo sam baletana Rudolfa Nurejeva i njegovog partnera, reditelja Valasa Potsa koji je snimke moje muzike dao Polu Tejloru. Tejlor me zatim zvao da napišem muziku za 'Runes'. Na premijeri sam svirao klavir. Virdžil je sjedio u trećem redu i u jednom trenutku sam ga čuo glasno i jasno kako kaže: 'Ovo nije dosadno'. I laknulo mi je”, priča Bazbi.

Virdžil je živio na devetom spratu, na istom mjestu gdje sada živi Filip Tafe, slikar. Preminuo je tamo, a kada je imao 92. godine Bazbi i njegov partner su se brinuli o njemu.

“Jednog dana je rekao 'Dosta je', misleći da je dosta sa životom. Planirao je da u utorak prestane da jede, u srijedu prestane da pije vodu, kako bi preminuo u petak i bio u 'New York Timesu' u nedjelju. I učinio je upravo to”, prisjeća se kompozitor.

Grupa mladih umjetnika će ponovo izvesti dramu “Cowboy Mouth” Peti Smit i Sema Šeparda

Zatim zastaje na trenutak da bi malo preturio po svom umu, sjetivši se Izabele Stjuart Gardner - pjesnikinje udate za Alana Tejta, alkoholičarke i laureata države Njujork.

“Ona je bila luda. Svi njeni rođaci su je obilazili, a ona bi im pričala o tome kako je imala seks sa vratarom. Jednog je natjerala da je odveze čak do Kalifornije kako bi čula predavanja Krišnamurtija. Otišli su tamo, odslušali Krišnamurtija, napili se i imali seks cijelu noć. Čovjek je vjerovatno ubrzo nakon toga poludio”, priča Bazbi kroz smijeh.

Stenlijeva vladavina nad hotelom okončala se 2000. Nakon toga, kompanija koja je kupila hotel je poslala svoje “pitbulove”, kako ih Bazbi zove.

“Bilo je jasno da je njihova uloga da nas otjeraju odatle. Jedna žena koja se zvala Zoi, rumunska ciganka, konačno je shvatila za što je rođena - da spase stanovnike Čelsi hotela, Fotografisala je svaku, pa i najmanju mrvu prašine. Tužili smo ih i dobili slučaj. 'Pitbulovi' su nestali, a došli su neki divni ljudi. Ipak, trudio sam se da nikada ne mrzim nikoga. Virdžil mi je jednom rekao da to nije moja stvar.

Dok god nekome ne dam slobodu da bude ono što jeste, neću ni ja imati tu slobodu. Strah je okej. Neka prođe kroz tebe. Tvoji najgori zmajevi su ti najbolji učitelji. Tako sam preživio buku renoviranja.

Što god da te uznemiri ti iskoristi. Počeo sam da pišem komad za četiri gudača kad god bi se ova buka desila. I do sad sam završio 20 komada”, otkriva Bazbi.

Voljeli su da se ubiju na stepenicama

Mada se nasilniji dio rokenrol perioda u hotelu završio prije nego što se Bazbi uselio, napetosti nije falilo.

Muzičar priča da se tokom njegovih ranih dana u “Čelsiju” gotovo uvijek očekivalo ubistvo ili samoubistvo.

“Ljudi su voljeli da se ubiju na stepenicama. Čuo bih buku, izašao i vidio policajca kako tu stoji. Vidio bih cipelu i znao o čemu se radi.. Dosta droge je tu bilo, takođe pijanica... Stenli je izdavao apartmane svakome. Imao je tu umjetnike, diletante, crne ovce iz bogatih porodica”, priča Bazbi.

Vrijeme svih seksualnih sloboda i HIV-a

Bila su to vremena seksualnih sloboda, pogotovo u gej zajednicama. Bazbi priča kako su se osjećali kao da mogu da rade što god žele. Ipak, cijena tog zadovoljstva je, ispostavilo se, bila ogromna. I Bazbi i njegov partner postali su HIV pozitivni ranih 80-ih.

“Kad je mjehur eksplodirao, prvi korak je bilo poricanje. Drugi, gledanje kako nam prijatelji umiru. Bilo je mračno zaista. Sem je dobio meningitis i poludio. Ja sam se brinuo o njemu, misleći da ću umrijeti ovdje. Bio je to najmračniji period mog života i počeo sam da se drogiram”, priča kompozitor.

Sem je preminuo 1993, dok je Bazbi dobio pomoć i “skinuo” se sa kreka. I dalje HIV pozitivan, ali njegov imuni sistem se vratio, kako Bazbi kaže, zahvaljujući tehnici meditacije reiki, koju praktikuje više sati na dan.

“Kad sam se oporavio Stenli, stari menadžer, mi je rekao da ako se budem ponašao kako treba mogu da ostanem do kraja života u hotelu po istoj cijeni”, priča Bazbi..

( Stefan Strugar )