Prvo čudo Njegoševo

Malo je neobično da ti neko za života iskuje profil, pod uslovom da nisi Franjo Josif. A upravo se to dogodilo piscu Mariu Vargasu Ljosi koji će u Podgorici svake godine imati po zlatnik, da ga podsjeća na njegovu književnu i ljudsku veličinu.

Književna nagrada inovativnog naziva „Književni plamen“ sastoji se od plaketice, ali i dukata sa likom živog Ljose. Nakon Bila Klintona kojem je podignut spomenik u Prištini i bronzi, Ljosa je drugi selebriti sa urednim vitalnim funkcijama i memorabilijom među balkanskim domorocima.

Da ova kičem filovana kulturna zafrkancija, u kojoj Ljosa učestvuje bez abera, dobije dostojan početak, prva nagrada „Književni plamen“ dodijeljena je, kome drugom nego samom Ljosi. Pošto je bilo neumjesno da Ljosa primi i krajcaru sa likom Ljose (to bi više ličilo na neku Borhesovu zaguljenu šalu), pokretači nagrade, izdavačka kuća Nova knjiga iz Podgorice, sjetili su se najmrtvijeg od svih pjesnika, Rada Tomova, koji je idealan da se kuje jednokratno i završi posao.

Dok si rekao “Ljosa” Crna Gora je dobila vrijednu književnu nagradu. Međunarodnu. Uskoro i sa likom nobelovca, što može da znači da je nagrada drugo koljeno od Nobelove. Tako proizvoditi kulturu, rađati instant nagrade sa živim totemima, mislim da je simptom jedne kulturne torine koja ne pretenduje dalje od čari marketinga.

Jer čudna je ideja „Književni plamen“ - neobično može biti piscu da primi dukat na kome je otisnut lik živućeg kolege. Recimo, maštam i nagađam, dođe Ijan Mekjuan u Podgoricu da primi lovor i podigne plaketu, uzme onim gospodskim prstima zlatnik i kaže: „Ljosa je oduvijek bio jedan od mojih omiljenih pisaca i zato mi je ova nagrada posebno draga“.

Malo morbidno, zar nije? Nekako komemorativno. Čak se i kaže u narodu za mrca - žuti se ko dukat. Nisam siguran da će mnogi pisac primiti takvo znamenje, ne zbog sujete, jer pred Ljosinim djelom sujeta se rijetko kome isplati, koliko zbog osjećaja za dobar običaj. No, ako valja Ljosi, ako valja njegovim agentima, dobro je i meni. Samo mi žao Njegoša koji već više od sto pedeset godina ne može da se brani, a agenti su mu nakupci papira i popovi.

Da predstava bude potpuna, agilni izdavač zoreći se kovanim vladikom, milujuću Ljosu valom epiteta u sali hotela Splendid - a đe bi drugo, realno? - napominje da je to (sic!) prvi književni zlatnik u istoriji izdavaštva i nagrađivanja.

Uh.

Gledam moćnog Ljosu, slavnog Njegoša, hotel širi ruke hispanolozima koji su listom tražili sobe sa pogledom na Lovćen, i žalim što je svjetska književnost tako kasno stigla u naše krajeve. Mogli smo mnogo do sad postići, samo da smo krenuli na vrijeme i slaba mi utjeha što je plamen stigao sa istinskim velikanom umjetnosti. Naprotiv, nekako mi zbog toga sve teže pada.

Ali, dobro. Taman sam pomislio da je sa Njegošem gotovo za ovu nedjelju - Ljosa je odletio za Beograd da se sretne sa počasnim građaninom Berana Tomislavom Nikolićem - kad se Njegoš ukazao drugi put. U petak, na posni dan, u beogradskoj bolnici “Ostrog”, krcatoj američkih diploma i skenera, ritualno je odlikovan dr Šešelj. Nagradu je uručio dr Amfilohije i opet je posrijedi zlatnik, opet sretni Njegoš, ovog puta u ulozi svetitelja kodnog imena Lovćenski Tajnovidac.

Prekrsti se pope Džomić, Šešelj cmoknu u Njegoša, izjavi da su njegovim stihom rečene sve istine - i onda neko čobanče udari u gusle. Svi prisutni su stajali ispred velikog ogledala i mahinalno sam pratio da vidim ima li Amfilohije odraz, da ispitam neke davne sumnje. Naravno da je u odrazu bilo lakše gledati obred u kom se ratnom huškaču i kumu šovinizma odaje počast za, citiram - „kosovsko rvanje“.

Prva aocijacija na „kosovsko rvanje“ - Šaban Trstena; osvajač zlatnika na OI u Los Anđelesu, 1984. Ali onda se sjetih da je Šaban T. rođen u Skoplju i da postoji samo jedna osoba koja može imati pravi odgovor - Njegoš. Amfilohije potvrdi da „kosovsko rvanje“ nije borilačka vještina već Njegoševa metafora, ako mu je vjerovati, a ja mu ništa ne vjerujem. Koliko ni da je Njegoš svetac. Uostalom to mu ni Sveti sinod SPC ne vjeruje. Ali vjeruje Šešelj. Kakav pastir, takav vjernik. Džomić inače smršao. Ljosa obišao Titov grob. To je uglavnom pregled nedjelje u kojoj je Sveti Njegoš upisao prvo čudo - spojio Šešelja i Ljosu.

Nisam poludio da izjednačavam dva dukata, ali ima nešto zajedničko u potrebi jednih da živog rezbare u zlatu, i drugih da mrtvog ožive u sveca.

( Brano Mandić )