VIŠE OD RIJEČI
Nobelovac
Vargas Ljosa je u Crnoj Gori vidio dva svijeta, i to je dobro za Crnu Goru. A njegovi čitaoci vidjeli su starog majstora u odličnoj formi. Šarmantan i ubjedljiv, bilo da daje razorne dijagnoze o današnjoj kulturi, ili da objašnjava nužnost intelektualnog angažmana. U zemlji gdje većina pisaca streca upravo od toga
Dolazak Vargasa Ljose u Crnu Goru, zahvaljujući trudu i vizionarstvu Nove knjige i Peđe Uljarevića, bio je, po mnogo osnova, događaj za pamćenje. Jedan od najvećih živih pisaca današnjice, legendarni član “prve petorke” latinoameričkog buma iz šezdesetih godina, posljednji živi pisac iz te veličanstvene ekipe, jer otišli su i Markes, Sabato, Fuentes, Kortasar...
Vargas Ljosa je jedan od autora koji je u trajanju ove kolumne bio vrlo prisutan. Jedan tekst se i zvao po njemu, u jesen 2010, kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada. Zaseban tekst je bio posvećen i jednom njegovom inspirativnom razmatranju o angažmanu i kulturi danas, a povodom izlaska memoarske knjige velikog pisca. I u ko zna koliko tekstova još bio je pomenut, ovim ili onim povodom.
Najljepši utisak je bila masovnost čitalaca u Gradskoj knjižari, prilikom gostovanja autora “Razgovora u Katedrali”. U prostranom Salonu knjige na spratu bilo je ljudi više nego bilo kad ranije, a ispred knjižare tiskalo se još nekoliko stotina čitalaca sa primjercima knjige koji su čekali na potpis autora.
A onda su Vargasa Ljosu odveli na prijem kod ministra kulture, gdje je takođe trebalo da se, kao i u Gradskoj knjižari, sretne sa crnogorskim piscima. Kojih zapravo tamo nije ni bilo. Valjda je ministar mislio da je on sasvim dovoljan.
I to je zanimljivo: nakon Crne Gore Vargas Ljosa je otišao u Srbiju, a tamo ga je primio i predsjednik države, koji ga je, uglavnom izmaltretirao svojim istorijskim opservacijama, mada ovaj put bar nije spominjao Kremansko proročanstvo. U Crnoj Gori, najviši političari nisu pokazali interes da prime izuzetnog gosta. Da je kakav bjelosvjetski prevarant, tajkun ili sumnjiva estradna zvijezda, možete se kladiti da bi bio dostojno dočekan. Ali, uglavnom je poznat vrijednosni sistem te ekipe - nobelovac nije dovoljno atraktivna kategorija. Ipak, nije on Pamela Anderson, Šinavatra, a ni Klaudija Šifer...
Vargas Ljosa je u Crnoj Gori vidio dva svijeta, i to je dobro za Crnu Goru. A njegovi čitaoci vidjeli su starog majstora u odličnoj formi. Šarmantan i ubjedljiv, bilo da daje razorne dijagnoze o današnjoj kulturi, ili da objašnjava nužnost intelektualnog angažmana. U zemlji gdje većina pisaca streca upravo od toga.
Probao sam da prebrojim - koliko je književnih nobelovaca boravilo u Crnoj Gori u istoriji ove nagrade koja se dodjeljuje od 1901. Džordž Bernard Šo je ranih tridesetih došao na Cetinje, prema ondašnjim novinskim izvještajima vođen je i na Virpazar, a domaćin mu je bio gradonačelnik Cetinja, izvjesni gospodin Milošević. Kažu da je Šo, iako Britanac, bio zapanjen upornošću cetinjske kiše. Šezdesetih je u Herceg Novom živio jedini nobelovac sa ovih prostora, Ivo Andrić. Francuski filozof i pisac, Žan Pol Sartr je početkom sedamdesetih boravio u Crnoj Gori, a na ovom spisku mora se naći i švedski pjesnik Tomas Transtremer, koji je, kao mladić skitao po Mediteranu pa ga je put nanio i u Boku, o čemu svjedoči prisustvo kotorskih stijena u jednoj od ranih pjesama ovog suptilnog pjesnika. Naravno, tek je mnogo kasnije postao laureat prestižne nagrade, ali, svakako mu je mjesto na ovom spisku. Vargas Ljosa je peti književni nobelovac koji je došao u Crnu Goru. Naravno, vrlo je moguće, čak i vjerovatno, da ovaj spisak nije potpun, te bi bilo zanimljivo da se neko od čitalaca oglasi ukoliko se sjeti još kojeg imena za ovaj spisak.
Moram priznati da mi je jedan detalj bio zanimljiv. Naime, Vargas Ljosa je pisac nekih od najboljih romana o diktaturi i diktatorima. O političkim manipulacijama, takođe. Njegovi senzori za prepoznavanje toga političkog registra, siguran sam, izuzetno su osjetljivi. Zato su se i sakrili od velikog pisca - znaju da bi mu sve bilo jasno...
( Balša Brković )