Đurković: Državno priznanje me ne može ućutkati
"Prije bi funkcija, uhljebljenje druge vrste, natjerala nekoga na 'ćutanje'. Ja sam bio i državni funkcioner – direktor Kraljevskog pozorišta 'Zetski dom' pa nisam ćutao“.
Najznačajniji crnogorski dramski pisac Ljubomir Đurković, ovogodišnji dobitnik Trinaestojulske nagrade, gostujući u emisiji „Načisto“ na televiziji „Vijesti“ kazao je da ga je najveće državno priznanje obradovalo jer se našao u društvu dobrih ljudi, dobrih umjetnika.
„Zahvaljujući mojim prijateljima – Aleksandru-Saši Čilikovu, istoričaru umjetnosti, Miliji Pavićeviću, koga ne treba posebno predstavljati i reditelju Slobodanu Milatoviću, laureatima Trinaestojulske nagrade, prihvatio sam kandidaturu“, ističe Đurković, jedan od rijetkih koji je glasno kritikovao aktuelno stanje u crnogorskoj kulturi. On je naglasio da državno priznanje ne može da promijeni njegove opravdane stavove, da ga neće „ućutkati“.
„Ne vidim zašto bih 'ućutao' zbog toga što sam dobio državno priznanje. Prije bi funkcija, uhljebljenje druge vrste, natjerala nekoga na 'ćutanje'. Ja sam bio i državni funkcioner – direktor Kraljevskog pozorišta 'Zetski dom' pa nisam ćutao“.
Đurković se u emisiji „Načisto“ osvrnuo na nekadašnje stanje u Nacionalnom teatru, o nekadašnjem odnosu sa tada bliskim saradnicima koje danas naziva „grobarima crnogorske kulture“.
„Branislav Mićunović je u periodu od 1998. do 2003. napravio od Crnogorskog narodnog pozorišta, naravno sa saradnicima, po kvalitetu predstava i dobroj organizaciji, najbolje pozorište u bivšoj Jugoslaviji. To su činjenice. Kasnije dolazi do strašnog pada i u kvalitetu i u organizaciji. Zašto je došlo do takve promjene? Ljudi se mijenjaju, neki u pubertetu, neki u pedesetim-šezdesetim. U posljednjih petnaest godina kod pojedinaca se javlja izražena želja za vlašću, za moći, posebno nad drugim ljudima“, kazao je Đurković.
Autor emisije „Našisto“ Petar Komnenić osvrnuo se na transparentnu art-akciju „Starving Playwright“ Ljubomira Đurkovića o razobličavanju stanja u crnogorskoj kulturi. Osim reagovanja par crnogorskih pisaca, oglašavanja mladih ljudi na društvenim mrežama, s druge strane, one odgovorne – vladao je muk.
Đurković se vraća u devedesete, za koje kaže da su bile jasnije, čistije. Ljudi su, kako ističe, imali više hrabrosti da kažu ono što misle.
„Danas, svi ćute i svi se boje“.
( Jelena Pavićević Tatar )