Uoči borbe za vlast

Elizabeta Gojan, Boris Dežulović, Davor Krile i Boris Pavelić posljednji su u nizu novinara koji su se zbog svog poštenog rada našli na udaru najgrubljih oblika cenzure. Gojan je dobila otkaz na HRT-u, protiv Pavelića je u Novom listu pokrenut postupak za otkaz, Dežuloviću su otkazane kolumna i suradnja u Slobodnoj Dalmaciji, a Krili je ukinuta kolumna. Osim činjenice da su se našli na udaru cenzora, svima im je zajednička karakteristika to da su novinari koji nisu vezani ni za jednu političku opciju, nego svoj posao rade vođeni prvenstveno traganjem za istinom i zastupanjem općeg dobra. Dakle, baš njima se ovih dana besramno ograničava sloboda rada i, bez obzira na detalje pojedinačnih slučajeva, trebali bismo biti itekako zabrinuti zbog onoga što im se događa. Tim više što smo u (pred)izbornoj godini i odluke koje ćemo donositi kao birači imaju dugoročne posljedice po naše živote

Jer ako novinari ne mogu slobodno propitivati djela i riječi velikih i malih moćnika, bez obzira na to dolaze li iz redova visoke politike, biznisa ili vjerskih zajednica ili organizacija, onda nismo u mogućnosti odabrati ono što je za nas kao pojedince i kolektiv najbolje jer naprosto nismo informirani o svemu o čemu bismo trebali i morali biti informirani.

Progon novinara traje, s manjim zastojima, od uspostave samostalne Hrvatske, ali od rata nismo bili u situaciji da se gotovo istovremeno čak četiri velika novinarska imena iz različitih medija nalaze pod otvorenim udarom cenzorske čizme. Da stvar bude gora, iz krovne novinarske organizacije pristiže upozorenje kako su ova četiri imena samo početak čišćenja medija od onih koji misle svojom glavom i 'neposlušnih' novinara koji rade po najvišim profesionalnim standardima. Od toga nema jasnijeg signala da ova zemlja srlja u totalni mrak.

Najveći neprijatelji države

Zloslutan pritisak na novinare, urednike i vodstva medijskih kuća uvod je u bespoštednu borbu za vlast u Hrvatskoj, odnosno ono što je od Hrvatske ostalo, a ostalo je tako malo da se zbilja moramo ozbiljno zapitati ima li smisla hrvatska država kojom će upravljati (politički) Hrvati. Jer ono što nijedna ovdašnja politička stranka ne uvažava, a SDP i HDZ pogotovo, jest promjena paradigme pa za generacije koje žive danas i ovdje ne postoje veći neprijatelji od pripadnika vlastitog naroda na pozicijama moći.

Upravo oni su nas doveli u situaciju da smo jedna od tri najsiromašnije zemlje EU i jedna od najsiromašnijih zemalja zapadnoga svijeta, upravo oni ruše naše građanske slobode, naša radna prava i poduzetničke slobode; Hrvati su ti koji satiru slobodno novinarstvo, kradu porezni novac svojim sunarodnjacima, prepliću nepotističke mreže i lance koji nas guše i od kojih se vjerojatno više nikad nećemo osloboditi. Za to su, je li, ginuli hrvatski branitelji.

Ugnjetavaju nas Hrvati

Dakle, nema više Beograda i drugih vanjskih centara na slovo B kroz koje su nas kontrolirali i nama vladali da bismo se mogli žaliti da smo ugnjetavani. Bruxelles, premda ga takvim povremeno voli prikazivati Zoran Milanović, nije takav centar i pušta nas da činimo manje-više što nas je volja sa svojom zemljom. A možda u tome i jest problem.

Nema (nažalost) više pripadnika nacionalnih manjina na vodećim pozicijama pa da se možemo vaditi kako smo zbog njih neuspješni i da zbog njih ne možemo iskoristiti svoje potencijale te naša djeca ili mi sami moramo bježati iz Hrvatske zbog njih. Nema više sustavnog odlijevanja novca poreznih obveznika u blagajne drugih država - već 25 godina se naš novac odljeva na privatne račune Hrvata u drugim državama, ponekad i u Hrvatskoj. Činjenica jest da se veći dio populacije, pogotovo onaj rođen nakon 1960, da i ne spominjemo rođene nakon 1990, uopće ne sjeća Jugoslavije kao države koja je ugnjetavala pripadnike hrvatskog naroda, na čemu inzistira pretendent na mjesto premijera Tomislav Karamarko. Te generacije već (pre)dugo žive ugnjetavane od pripadnica i pripadnika vlastitog naroda. Uskraćivanje građanskih i ljudskih prava je ugnjetavanje, baš kao i guranje u život u siromaštvu.

Outsourcajmo Hrvatsku

Egzodus iz Hrvatske koji se zadnjih godina, a ove godine ubrzano, odvija u smjeru zamjenskih domovina Irske, Kanade i Njemačke posljedica je 18 godina HDZ-ove i sedam godina SDP-ove vlasti, dakle, hrvatskih vlasti. Hrvati su u svojim zamjenskim domovinama potpuni stranci, ali u njima uživaju veća prava nego Hrvati u Hrvatskoj. Htjeli smo vlastiti prostor na planetu Zemlji, a kad smo ga osvojili i dobili konačno i na upravljanje, u samo 25 godina dokazali smo kako za vođenje nacionalne države naprosto nismo sposobni. U ovom trenutku posve sigurno za to nismo sposobni.

Zato sam sve sklonija ideji, što mi ju je nedavno izložio vrstan ekonomist koji radi u velikoj korporaciji, da raspišemo međunarodni natječaj - na razini EU - i jednostavno ponudimo državnu upravu - od vrha do dna - na 20-godišnji ili 30-godišnji outsourcing državama koje dokazano znaju upravljati dobrima svojih naroda. On bi prednost dao skandinavskim, odnosno državama protestantskog kulturnog naslijeđa jer je odnos prema radu i redu u tim državama na najvišoj razini. Uvjeren je kako je 20 do 30 godina sasvim dovoljno da se promijeni ovaj naš gubitničko-prevarantski mentalitet i da se uspostave tržišna ekonomija i socijalna država, umjesto postojećeg kleptokratskog državnog kapitalizma. Izvjesno je da bi nas to koštalo puno, puno manje od cijene koju plaćamo svim tim nesposobnim i lijenim hrvatskim kćerima i sinovima, koji nas, ukotvljeni u svojim kvaziideološkim ratovima, drže taocima svojih bolesnih ambicija.

(t-portal.hr)

( Helena Puljiz )