Bodigard iz Birmingema, učiteljica iz Bakua i student iz Istanbula na istom zadatku

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Baku - Šta je zajedničko bodigardu iz Birmingema, učiteljici iz Bakua i studentu iz Istanbula i kakav zajednički posao mogu da imaju?

Teško da će ih spojiti nešto drugo osim posao volontera-asistenta na velikoj sportskoj manifestaciji. To su ljudi bez kojih se, recimo, Olimpijske igre ne mogu ni zamisliti, a ni održati. Oni su na usluzi 24 sata dnevno svima - sportistima i trenerima, gledaocima, zvaničnicima, službenim licima... I na svim manifestacijama, okupljaju se iz različitih krajeva svijeta, jer vole – sport, druženje...

Majkl je iz Birmingema, ima 26 godina i radi kao bodigard u lokalima. Bio je, naravno, volonter i u Londonu prije tri godine, toliko je dobro odradio svoj posao da je organizacioni komitet Igara u Bakuu, kojim, inače, rukovode njegovi zemljaci, insistirao da pređe četiri hiljade kilometara i provede 40 dana u zemlji vatre...

"Malo sam se dvoumio, jer, ipak, je dug put i nisam znao šta me čeka, ali sam prihvatio i nisam se pokajao. Naprotiv, oduševljen sam onim što sam vidio u ovoj zemlji, posebno ljudima. Nevjerovatna ljubaznost i zahvalnost, vidi se koliko ove Igre znače Azerbejdžancima", kaže Majkl.

Engleza u Bakuu ima preko 30 hiljada, gotovo svi rade u naftnom gigantu „Sokaru“, organizaciju Evropskih igara vodi ekipa iz Londona. Britanski mediji, sa druge strane, o Azerbejdžanu pričaju kao o zemlji diktature...

"Ne znam, ne mogu to da komentarišem, nije moj posao. Znam samo da se ugodno osjećam ovdje, da uživam. Stekao sam preko 500 novih prijatelja na društevnim mrežama, osjećam se kao kod kuće", kaže Majkl, koji zbog iskustva, ali, bogami, zbog i tjelesne konstitucije („treniram svakodnevno, zbog posla“) - ima ulogu šefa asistenata na borilištima.

"Slušaju me svi, bilo bi lijepo da malo bolje znaju engleski jezik, ali sporazumijevamo se", kaže 29-godišnji bodigard.

Razlika između Bakua i Londona 2012. je, ipak, velika...

"Naravno, više učesnika, više gledalaca, ali suština je ista – druženje, zezanje, pozitivna atmosfera. Svijet bi bio bolje mjesto za život da je više ovakvih događaja", kaže Majkl.

Amine je učiteljica iz Bakua. Raspust u školi provodi najčešće oko Kristalne dvorane, gdje se održavaju takmičenja u odbojci i borilačkim vještinama.

"Ovo je veliki događaj za moju zemlju i nisam željela da propustim ni minut. Zabavno je, lijepo iskustvo" kaže 29-godišnja Amine.

Ilhan ima 22 godine i student iz Istanbula. Njegova velika želja bila je da se Olimpijske igre održe u njegovom gradu, ali nije mogao da čeka...

"Istanbul je trebalo da bude kandidat za organizaciju Igara, ali se odustalo u posljednj čas i žao mi je zbog toga. Kada sam čuo da se u Bakuu održavaju Evropske igre odlučio sam da osjetim atmosferu velikog takmičenja", priča Ilhan.

Majkl već zna šta će raditi narednog ljeta – ide uu Rio na Olimpijske igre.

"Već sam dogovorio, biću tamo dva i po mjeseca. Sport, provod, gomila ljudi, plaže, Brazilke – šta ću više od života", iskren je Majkl.

I Amine i Ilhan ne mogu u Brazil, jer su zakasnili sa prijavom. Konkurencija je, ionako, žestoka – tačno 247 hiljada 757 mladića i djevojaka iz 191 država već su konkurisali za mjesto asistenta na Igrama naredne godine!

Mjesta ima „samo“ za 70 hiljada.

( Aleksandar Radović )