Revolucionarna oštrica je potpuno otupila

Šekspirovski naslov “Ko je ovdje toliki varvarin da ne može biti Rimljanin“, koji je Grad teatar istakao kao metaforu svog 29. izdanja, ali i sugestiju publici da će joj i ove godine ponuditi jedan ozbiljan i elitistički koncipiran program, dobio je potvrdu već na samom početku festivala.

Za otvaranje Dramskog programa Grada teatra odabrana je predstava “Razbijen krčag“ po tekstu Hajnriha fon Klajsta, u režiji Igora Vuka Torbice, produkcija Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda koja je od premijere februara ove godine doživela veliki uspjeh i na matičnoj sceni i na festivalima u regionu.

U ovoj “veseloj igri“ pučkog teatra, kako je Klajst zapisao u podnaslovu svoje mračne komedije, jednu od glavnih uloga igra Nebojša Glogovac (uz Svetozara Cvetkovića, Vladicu Milosavljević, Ljubomira Bandovića, Marka Baćovića, Jovanu Gavrilović, Marka Janketića i Lazara Đokića), koji je za lik sudije Adama u ovoj predstavi nedavno nagrađen kao najbolji glumac festivala Malih scena u Rijeci.

U razgovoru za “Vijesti“ Glogovac kaže da ima poseban odnos prema Gradu teatru, koji je 90-tih godina bio nosilac i promoter najbolje pozorišne produkcije na ovom prostoru, da ga on vezuje i za njegove glumačke početke, Nagradu za dramsko stvaralaštvo koju je dobio…

“Emotivno sam vezan i za Budvu i za Grad teatar, više od dvadeset godina imam ovdje nekolicinu veoma dobrih prijatelja, a ta prijateljstva započela su dok smo radili predstave 'Lažni car Šćepan Mali', 'Troil i Kresida'. Tu sam, kao mlad glumac, onako u naletu, pun želje i ambicije, proveo dosta vremena. Poslije me je jako obradovala i nagrada koju sam dobio, tako da danas uvijek imam poseban osjećaj kad se vraćam u Budvu. Tu je i ta sjajna publika koju ovaj festival ima, koja se kroz skoro trideset godina, koliko traje Grad teatar, potpuno zaljubila u pozorište. To smo osjetili i sada. Nismo primijetili da su ljudi napuštali predstavu, a kiša je lila. Kako da onda mi ne 'poludimo' na sceni i da joj ne uzvratimo emociju. Mislim da ćemo i mi pamtiti ovo izvođenje 'Razbijenog krčaga'.”

• Predstava “Razbijen krčag“ prati liniju one angažovane produkcije po kojoj se Jugoslovensko dramsko pozorište prepoznaje u regionu i u inostranstvu?

Prije svega, to je prava pozorišna predstava, ima u sebi mnogo elemenata koji publiku 'vade' iz te neutralne pozicije posmatrača, i daju joj mogućnost da razmišlja, da postane aktivni učesnik. U 'Razbijenom krčagu' ima svega - od apsurdnog humora, preko nekih dramskih situacija, prelivanja žanrova i gomile teatarskog jezika koji je privlačan, i koji jeste vještina i ljepota pozorišta. Reditelj Vuk Torbica je ozbiljan talenat i posvećenik svog posla, nisam do sada sretao mlade ljude tako prilježne svom poslu. Na ovoj predstavi ozbiljno i sa mnogo truda radili smo više od dva mjeseca, koliko su trajale probe. Ali, to je put da se napravi dobra stvar. Na sve to, naravno, dolazi i taj angažman koji predstava ima, ta priča o moći sistema i o njegovim mehanizmima da neprestano opstaje.

• Sudija Adam jedan je od predstavnika sistema. Da li bi “dodatno“ trebalo da nas uznemiri činjenica da je njemački dramatičar ovo djelo napisao krajem XVII i početkom XVIII vijeka, i da je ono jednako savremeno i danas?

Ova priča samo dokazuje da ljudsko društvo nije naročito napredovalo u prosvećivanju pojedinca, u njegovom osvešćivanju kao plemenitog bića. Ona nam pokazuje tu nepromjenljivost ljudske prirode, i tog odnosa sistema i pojedinca. Jer, lakše je upravljati stadom, nego pojedincem. To je vječito pitanje ljudskog roda uopšte, kao i današnje organizacije svijeta i države, poretka stvari. Državi uvijek najviše odgovara da se pojedinac drži kao zrno pijeska u pustinji, apsolutno bez identiteta, da bude samo broj koji će ostvarivati ideje te države ili tih državnika, i omogućavati funkcionisanje sistema.

Buđenje individualnosti je opasno za sistem, Klajst nam to govori, i govori nam o tome kako sistem održava sam sebe, makar i po cijenu zločina, odnosno, prikrivanja zločina, i po cijenu oštećenog pojedinca. Sa opšteg stanovišta, nije naročito značajno koliki je taj broj oštećenih pojedinaca, ali sa stanovišta tog oštećenog pojedinca to je vrlo često i veliki bol, i neki gubitak u svakom slučaju. Eto, to je postavka te naše male piramide u kojoj živimo jako dugo, vjekovima.

• Gdje treba tražiti ključ tog odnosa sistem - pojedinac, da li u tome što pojedinac prihvata da bude samo to zrno pijeska u pustinji i ne buni se protiv toga, ili u samoj moći sistema?

Više nema građanske pobune, ni ovdje, ni u svijetu. Revolucionarna oštrica potpuno je otupila, sistem može da radi sa ljudima što god hoće. Ne postiji reakcija, ne postoji zdrav građanski razum, zapravo, više ne postoji ni građanski sloj. Samim tim, ne postoje ni neke finije potrebe, ni neke moralno-estetske norme koje nameće postojanje građanskog sloja. Ne postoji, takođe, ni bunt one niže, i niže srednje klase. Svi su oni nezadovoljni, ali se drže negdje, ne znam gdje, i kako bih to nazvao. U nekoj barici koja je mirna i mlaka, oko koje može da se dešava bilo što, ali reakcije pojedinca neće biti.

• Klajst u svojoj drami kreće od dna - od naroda, puka, od malih, običnih ljudi, i tako stiže do vrha sistema. On nikoga ne amnestira?

On ide tim zaobilaznim, donjim putem i secira cjelokupno društvo polazeći od najnižeg sloja. Zato su u predstavi i seljaci, i sudije, i revizori iz prestonice, i čitava jedna galerija likova. Ta zloupotreba položaja i pozicije moći stara je vjerovatno koliko i ljudski rod, zato i može neprestano da se reprodukuje. S druge strane, to nam govori da smo sami odgovorni za svijet u kojem živimo, jer smo taj svijet sami stvarali. Svako od nas učestvovao je u stvaranju ovakvih okolnosti u kojima smo danas - bilo time što je pristao da bude dio stada, a ne pojedinac koji ima svoju individualnost, bilo time da je i sam ušao u sistem, jer je svakako isplativije tu biti.

Prava reakcija je plemeniti bijes

• Sam tekst nameće ideju o nelogičnim spojevima nespojivog, o komediji naših života koja je mračna, ali je zbog svoje apsurdnosti istovremeno i smiješna?

Ne samo danas, mi stalno živimo tu komediju - drastično ili manje drastično, u ovom ili onom obliku, ali ne znam kad je nismo živjeli. Ubrzanjem informacija i tom globalnošću svijeta samo se dobija više podataka o događajima, pa nam se čini da je sada teže nego nekih ranijih decenija. Naša mračno-vesela komedija samo mijenja 'oblandu', ali je bol i broj oštećenih pojedinaca isti.

• “Razbijen krčag” događa se u nedefinisanom prostoru, u kome može i da se spava, i da se okolo šetaju kokoške koje Adam, lik koji igrate gaji, može tu i da se psuje, jede, puši, penje na sto, pjeva, ali i nekome sudi… Da li je publika svjesna ove poruke na pravi način, bez obzira što predstava svuda dobija ovacije?

Ova predstava je uzbudljiva, i divno je prihvaćena na raznim stranama gdje god je igramo. Sredinom jula igraćemo je i na Brionima, i važno je to što ona 'radi' publiku, što ljudi ne ostaju na trenutnom komičnom efektu, nego se većina zapita šta je to gorko u svemu tome. Ali, po meni, 'Razbijen krčag' bi, zapravo, trebalo da izaziva bijes u ljudima. Onaj plemeniti bes, otpor i bunt prema onima koji se prave da su iznad drugih, a nisu, isti su kao i svi ostali.

( Vuk Lajović )