Svastika na travnjaku

Nakon što je, manje-više, čitav svijet vidio nacistički simbol nacrtan na travi poljudskog stadiona, nije trebalo proći puno, prije nego su dežurni hajdukolozi i borci protiv Mamićeve nogometne organizacije, krenuli mantrati o dišpetu koji je proizveo ovaj čin. Kao to je bio jedini način da se Hrvatsku izbaci s natjecanja pa će se, kao nakon toga iz Saveza povući Zdravko Mamić i svi njegovi ljudi.

Nema tome dugo, sjetit ćete se, kad je čitav Poljud na utakmici između Hajduka i Osijeka skandirao “Za dom spremni” i “Ajmo, ustaše”, nakon čega smo iz istih krugova čuli navedeno objašnjenje. Taj famozni splitski dišpet, koji se toliko izlizao od upotrebe, imao bi poslužiti tome da sve zainteresirane strane uvjeri kako su se dica, eto malo zaigrala, ne misle oni tako, ali taj nesretni dišpet, krivo nasađenog mentaliteta, sili ih da crtaju kukaste križeve i izvikuju ustaške parole po Splitu.

Pa tako jedno zadnjih trideset godina, od novog osnivanja Torcide, do danas. Dakle, shvatili smo, s dišpetom ili bez njega, kukasti križ i ustaške insignije dio su istinskog političkog uvjerenja znatnog dijela tog navijačkog svijeta, pri čemu je najzabavnija činjenica kako troše nevjerovatnu količinu energije i hrabrosti da bi sudjelovali u besmislenim tučnjavama, a nemaju niti toliko samosvijesti da priznaju očito. Da su, naime, simpatizeri nacističkih režima, što domaćih, što stranih.

To nas sve dovodi do onoga s čime nas nacionalistička desnica, zajedno s Katoličkom crkvom, maltretira već četvrt desetljeća. Riječ je naravno o tradicionalnim vrijednostima hrvatskog naroda. To je recimo mantra u koju pripadnici ulične desnice također istinski vjeruju, pri čemu bilježimo čudan paradoks. Zaklinjući se istovremeno u Hajduka, Split i Dalmaciju, ti ljudi uporno manifestiraju pripadnost ustaškoj ideologiji. Što zapravo znači da svojim djelovanjem upravo pljuju po tradicijama hrvatskog naroda Splita i Dalmacije, koja je masovno partizanska, ali i po tradiciji Hajduka, koji je bio sve, samo ne fašistički klub.

Kako onda protumačiti svastiku na travnjaku? Hoćemo li vjerovati objašnjenju kako je riječ o dišpetu, ili ćemo zaključiti očito, kako su se autori te instalacije otvoreno legitimirali pred čitavim svijetom. Poruka bi, otprilike bila sljedeća: Da, mi smo zapravo nacisti, a ako će to usput pomoći u borbi protiv Zdravka Mamić, tim bolje. Nema, naime nikakve šanse da itko normalan, tko ne podržav a nacizam, iz nekih viših ciljeva nacrta kukasti križ bilo gdje, a kamo li pred čitavim svijetom i tako legitimira svoj grad kao nacistički.

To nas sve dovodi do bitnih pitanja čitavog ovog slučaja. Što u ovom skandalu zapravo svrbi predsjednicu republike i vodstvo nogometnog saveza? Odgovor se krije u krajnje banalnoj stvari. Njima je naime isključivo bitno što će svijet reći na ovo. Naravno isključivo zato da ih nitko ne inkomodira dok se suvereno šeću hodnicima svjetskih organizacija i pred fotoaparatima. Koja je, u konačnici strukturalna razlika između Šimunićevog urlanja, koje je jedva uvijeno podržalo kompletno vodstvo reprezentacije i saveza i ovoga što se desilo na Poljudu? Isto vrijedi i za uporno skandiranje Torcide “Ubij Srbina”.

Stoga je, jednako kao što je Kolinda postavljanjem svoje kartonske replike na stvarnu mjeru svela hrvatski suverenitet i ulogu predsjednice, ovaj čin samo konačno potvrdio ono u čemu ovo društvo egzistira od nastanka samostalne države. To su rehabilitacija ustaštva, stigmatiziranje svih koji se po bilo kojoj osnovi izdvajaju i razlikuju te na kraju pljuvanje po svakoj tradiciji koja nije klerofašistička. U ovom konkretnom slučaju po tradiciji antifašističkog Splita. Čime dolazimo do ključnog momenta za tumačenje ovog čina. Oni koji su to napravili zapravo mrze svoj grad. Ali ne iz razloga, kojeg bi konformistička većina prvog navela, zato što su ga ocrnili u svijetu. Ne, oni ga suštinski mrze, zato što ih splitska tradicija nervira, smeta im, u nju se ne uklapaju i kako je ne mogu mijenjati, preostaje im da po njoj javno pljuju. Svaki nacrtani kukasti križ i ustaško u, svako skandiranje ustaških pozdrava i poklika “Ubij Srbina”, predstavljaju još jedan korak u obračunu tih ljudi s tradicijom grada u kojem žive. Pri tom je najciničnije od svega da se, radeći sve navedeno, zapravo kunu u ljubav prema tom istom gradu i prema klubu.

Na isti način na koji njihovi mentalni srodnici, zaklinjući se u Hrvatsku, čine sve da je unište, jer ne mogu podnijeti pomisao da Hrvatska nije ono što zamišljaju u svojim vlažnim snovima, već nešto mnogo kompleksnije.

(6yka.com)

( Dragan Markovina )