Začarani krug palanačke svijesti

Profesor D. Jakovljević je u odličnom tekstu „Kako izaći iz začaranog kola manipulacija i nerazumevanja“ iznio britku kritiku i prikaz najpotonjeg crnogorskog državotvorstva i „nacionalizma“. Neočekivano, međutim, na samom kraju, sapleo se i obreo u pogrešnom zaključku, priključivši se vrlim etno programerima i inžinjerima crnogorskih duša. Zalaže se politički korektno, ekavski, „po evropskim standardima te normativima UN“, za prava „crnogorskih Srba“. Čime bi se projekat depees državotvorstva konačno srećno zaokružio i priveo kraju.

Dakle državotvorno i konstruktivno, svrsishodno i humano... kod armije patriota i evropejaca ipak samo muk - niko se ne sjekira: akademici rječito ćute i primaju platu, komentari čitalaca Portala Vijesti, ostrašćeni, isključivi, neurotični. Nije šala, trećina jedne male države odijeljena i bagatelisana po etničkoj osnovi. Makar ta jedna trećina bila uključena u devet i po desetina, ekonomski ugnjetenih i obespravljenih. Pritom se siromašni pripadnici jedne sedmine intenzivno iseljavaju. Tu je svakako, i najbrojnija, od preko dvije petine etnička skupina, narod - više vole da su nacija - Crnogoraca.

Državotvorci, uostalom, sve narode u CG velikodušno nagrađuju imenom nacije. Da se Vlasi ne bi dosjetili da se radi o istom narodu.

Državotvorni razlomak - takoreći avangarda

Ovaj dvopetinski ali prpošni razlomak, po određenim, propisanim uslovima i uz stanovita odricanja, „uživa“ svakojake povlastice i pod izravnom je brigom partijske države: čitav projekat likvidacije narodne imovine, kulturnog nasljeđa i etno inžinjeringa zavisi od njih. Svjesni svoje uloge traže prvijenstvo u sferama - business, divlja gradnja, rukovodeća i stražarska radna mjesta... Većina ovih „privilegija“ u normalnoj, nepartijskoj državi, konzumira se redovnim putem i bez posebnih uslova. Osim stručnosti i valjane radne sposobnosti, što procjenom vladajuće partije, pomenutoj avangardi nije potrebno. Naprotiv, i u tome je trik sa sigurnim glasačima: mogu svoje koristoljublje i partijstvo, prodavati kao integralno crnogorstvo i patriotizam - pak ugodno ljenčariti u „svojoj državi“.

Crnogorski Srbi i srpski Crnogorci

Naravno, sve što je profesor Jakovljević rekao je učeno, tačno i precizno. Pod uslovom da „crnogorski Srbi“ i „njihova kultura“ zaista postoje. Problem sa Srbima u Crnoj Gori je što su vazda bili i zvali se Crnogorci. Zašto „ih“ onda ne nazivati - srpski Crnogorci. Tadijer bi srpski Crnogorci i profesorovi „monokulturni“ i „etnomonistički“, elem, jednostavni, jednoćelijski, stoprocentni, ničim natrunjeni Crnogorci - imali zajedničko ime. Tako bi i dva rođena brata konačno bili iste narodnosti. Za početak dovoljno. Možda čak i revolucionarno. A revolucija kao što znamo teče: potom, braća od stričeva, rođaci, plemenici - jednoimeni narod. Malo li je?

Ekskluzivni, okretni, po nalogu partije čisti Crnogorci, da čistiji ne mogu biti, i oni drugi, „spori i dremljivi“ jer nijesu sigurni da smo na pravom putu, bandoglavi čak, otporni na depees, neoliberalizam, grdno zahvaćeni i prožeti južnoslovenskom i srpskom dabogme, tradicijom i kulturom. Nesumnjivo, različite su to političke, filosofske i ljudske ako hoćete, pozicije. Pluralizam i složenost naroda koji je nadišao pleme, plemenski duh i nahiju. Ili smo upravo na putu da ih obnovimo.

Da, novokomponovana etnocentrična politička „realnost“, ovjerena popisom, pokazuje da je procenat građana srpske narodnosti blizu 30%. Može se reći da je depees koncept staranja dvije „nacije“ od jednog naroda zaživio. Još samo da se ovjekovječi. Na tome se predano radi i troše milioni eura poreskih obveznika. Ali zato već u sljedećem koljenu, potomci dva rođena brata, pripadaće tvrdo razgraničenim, odijeljenim nacijama ili narodima svejedno. Neće imati ništa zajedničko osim roda. Ali to što su istog roda ne znači da su istog naroda. A tek nacije... biće to dvije različite civilizacije, dan i noć - istok i zapad. Pristalice i borci dva globalno suprostavljena bloka.

Radni narod bez svoje nacije

Vladajuća klasa je samo koju deceniju ranije, spasavajući sebe, bila primorana da žrtvuje zajedništvo, Jugoslaviju i socijalizam, između ostalog zahvaljujući vlastitom neznanju i korupciji. „Rasplet“ se odigrao u surovom građanskom i bratoubilačkom ratu. Bez da je i jednom grešnom političaru falila dlaka s glave. Naprotiv, iz svega su izašli preporođeni i obnovljeni.

Nastavljajuću putem neznanja i korupcije, politička elita nas uvodi u otpis: društvene svojine, prirodnog bogatstva države, plaža, ostrva, ... uveliko se pregovara sa „investitorima“ o rijekama, moru... Na redu je tradicija i kultura: kad ostaneš bez ništa - a to će reći „u našim uslovima“ - kultura nije samo luksuz nego i suvišna. Lako će biti budućoj djeci uskratiti „Ježevu kućicu“ Branka Ćopića i „Bio jednom jedan lav“ Dušana Radovića, jer će njihovi roditelji biti već uveliko obnovljeni kao nepismeni i čuvari plaža u zimskom periodu.

Sedamdeset i ko zna koliko godina pogrešne istorije

Na redu je dakle komadanje i seciranje našeg decenijama pa i stoljećima građenog, kulturnog bića i zajedničkog jezika. Nakon te „operacije“ teško da će biti moguće govoriti o kulturnom nasljeđu i baštini. I uopšte o kulturi. Biće to obnova onog idiličnog stanja, kada kulture i pismenosti nije ni bilo. Kako to da recimo, tzv. „nacionalistima“ - zagovornicima i posvećenicima jotovanog Crnogorskog jezika, nije palo na pamet da se upitaju koje je to, i koliko, kulturno blago ispisano na tom jeziku. I da će taj jezik dugo ostati ono što je i sada - nepismen jezik. Suočeni smo zanago, sa nacizmom a ne tamo nekim „nacionalizmom“. Vodi se građanski rat na polju kulture, gdje se grubo i nemilosrdno ruše i kidaju mršave kulturne i civilizacijske tekovine ovoga naroda. Da bi se neoliberalizam, domaća i strana profiterska klasa, udobno smjestili i baškarili u njima pripadajućem ambijentu.

„Ničeg nemam da dam osim sebe“ - pjevao je Arsen Dedić. Nije baš veselo kad počne da nam se događa poezija, koja nerijetko poje o razapetosti ljudskog i suviše ljudskog. Ali čak ni pjesnik nije mislio na dio sebe, na cijepanje vlastitog bića - nije bio toliko vidovit.

( Ratimir Vujačić )