Ko štiti ljudska prava prebijenih i ubijenih

Pravna država u Crnoj Gori, šta je to? Vic iz Poglavlja 23?

1. Da li je to 30-ak zakona kojima se vlast hvali da ih je usvojila da bi ispunila zahtjeve evropskih i evroatlantskih “partnera” u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala?

2. Da li je to prisluškivanje po 18 mjeseci,ulazak u naše stanove i kancelarije kad ocijene da smo im “neprijatelji” a da nikad ne treba da saznamo za to?

3. Da li je to proglašavanje javnim dobrom, informacijom od posebnog značaja, svake atraktivne nekretnine koja im treba da napune džepove i zakrpe rupe u budžetu koje su sami napravili neznanjme ili lošim namjerama?

4. Da li je to bogatstvo koje su stekli vladanjem dužim od dvije decenije, za koje misle da ne treba da ga objasne građanima?

5. Kupovina onoliko glasova na izborima koliko im treba da ne ispuste ili ucjenjivanje pojedinih “opozicionara”?

6. Da li je to sakrivanje ličnih podataka kad treba otkriti nečije propuste, neznanje, ignorisanje dokaza koji upućuju na vezu pojedinaca u državnim institucijama sa kriminalcima?

Čudno je kako se institucije sjete poštovanja zakona samo kada im to odgovara, odnosno partijama koje ih kontrolišu jer, kako nedavno reče jedan poslanik, ovdje vladaju partije a ne institucije.

Tako se posle višemjesečnog vijećanja, u Savjetu Agencije za zaštitu ličnih podataka konačno većina iz DPS-a i SDP-a saglasila da mi (novinari) u Komisiji za istraživanja propusta u istragama napada na novinare i medije ne smijemo da kršimo prava i dostojanstvo kriminalaca i policajaca. A to što neki policajci, odnosno njihove starješine, više od decenije ne umiju ili ne smiju da nađu ubice, batinaše, one koji pokrivaju kriminace…To ne krši ničija ljudska prava.

Zašto nikoga u ovoj državi nije briga što porodice Duška Jovanovića i Slavoljuba Šćekića nikada neće dočekati pravdu dok je ove vlasti? Zašto predsjednica Vrhovnog suda nije pokrenula pitanje odgovornosti sudija koji napraviše tolike omaške u ovim slučajevima, nego ih umjesto toga šalje na više instance? Zašto sudije za koje je postojala sumnja da nijesu radili posao kako treba ne završiše pred sudom umjesto u Advokatskoj komori?

Kako to da ljudska prava sina Duška Jovanovića nikoga ne interesuju? Ili kćerke Tufika Softića koja ga je našla krvavog kako leži ispred kuće? Šta je sa djecom Željka Ivanovića, Olivere Lakić, šta je sa Mladenom Stojovićem za koga istraga nikada nije ni makla sa mrtve tačke?

I sve zato jer su pominjali šverc droge, fudbalsku mafiju, nelegalno zarađene milione, duvansku mafiju…

Kako to da oni na koje se sumnja da su naručili napade šetaju slobodno, provociraju i nude se za svjedoke?

Zašto policija, čija se ljudska prava štite, ne objasni na osnovu kojih dokaza je riješila, recimo, slučaj Softića - kako je slavodobitno objavio njen direktor demantujući nas nepodobne članove Komisije?

Zar misle da smo kratkog pamćenja kada su godinama unazad tvrdili da je za ubistvo Jovanovića policijski riješeno, da imamo i sudsku presudu? Za šta, za optužnicu koja ne bi prošla na sudu ni u jednoj pravnoj državi.

Neka objasne kako je moguće da policajci odaju podatke članovima kriminalnih grupa, a da to nikoga ne interesuje i zašto se tužioci na visokim pozicijama izvinjavaju kriminalcima kad treba da ih ispitaju. I još - kako se prave zgrade, kupuju kuće po Crnoj Gori novcem od kokaina za koji se zna da pripada onima koji su osuđeni u susjednim državama.

Kada daju odgovore i dokaze za sve ovo, kada kriminaci budu iza rešetaka umjesto u kafićima ili da u novinama moramo da ih zovemo”kontroverzni biznismeni” da nas ne bi tužili, onda neka nam zabrane pristup svemu što su nečiji lični podaci.

Autorka je novinarka Vijesti i članica Komisije za istraživanje napada na novinare

( Mila Radulović )