Šta ćemo sad?

Vlast će ubjedljivo da pobijedi jer opozicija ne nudi ništa, dobro, to znamo, hoćemo li da krenemo korak dalje u analizu pa đe nas dovede, makar jedno od ishodišta bilo da opozicija radi za vlast, što nas dovodi do apstinenata, koji takođe rade za vlast budući ne glasaju i tako statistički podržavaju režim, ali prije svega da kažemo da osim opozicije, apstinenata, za vlast radi i međunarodna zajednica, plus mediji, čak i oni koji se formalno bave nekom kritikom u širem kontekstu ne škode vlasti, a kamoli ovi državni koji su dibidus za vlast što je pod svoje uzela i forume, portale, društvene mreže, pa slobodno možemo reći i da Fejsbuk duva u jedra bandi koja je kupila intelektualce, profesore, Terezu, sveštena lica i sada mirno korača ka još jednoj pobjedi, jer suštinski ne postoji neprijatelj nego sva sila uz njih, Isus, Alah, Buda Aleksić, pođekoji predstavnik Roma, ostali sveci, crvena slova, slavski kolači i brojanice, sve to maršira da ova vlast nastavi jer ona je, mi to suštinski znamo, duh epohe i naših pet minuta, kalup sna koji treba da se stvrdne još makar jednom pobjedom, te nas stoga raduje bezrezervna podrška drugova iz SUBNOR-a, njih vlast nikad nije zaboravila koliko ni dijasporu iz koje već stižu čestitke, kao da su se izbori odigrali, kao da je opozicija već izgubila, jer vaistinu sve izgleda tako, jer ništa ne izgleda drugačije nego što je bilo svaki put - rezultate će saopštiti CEDEM, onda svi uglas graknu da CEDEM radi za vlast, znamo mi koja partija je osnovala CEDEM, gledali smo ih prošle sedmice kako su pokušali da se pocijepaju, ta mala partija, časni partljak, veličanstveni SDP, no moram reći pošteno, i oni rade za vlast jer su, jebiga, već petanest godina - vlast.

Ovdje ću malo da zakočim. Velika je dilema pred autorom koji je uvijek htio da bude ljuta opozicija, a sad treba da podržava vlast kako bi se vlast srušila. Samo vlast oličena u pobjedniku Krivokapiću garant je da će vlast biti smijenjena, zato svi opozicionari koji ne glasaju za vlast zapravo rade da ona ostane još stotinu godina. Mislim da je računica prosta i da je poslije SDP-ovog Kongresa više nego jasno - ne smijemo dozvoliti rasipanje glasova vlasti, moramo biti homogeni i jedinstveni u volji da izađemo što brojnije i zaokružimo vlast kako bismo dočekali demokratski trenutak njene smjene.

Ovakva situacija liči na Zenonov paradoks, ili makar mit o heroju koji silazi u podzemni svijet - Ranko Krivokapić je Orfej neoliberalne kaljuge, u glibu je do nosnica, ali ipak uspijeva da diše, kao crnogorska ajkula u Malagi, da dočeka trenutak istine. Jer Ranku Krivokapiću je suđeno da sa pozicije vlasti obori vlast.

On faktički jednog trenutka ne može biti opozicija, već transcedencija vlasti koja to više nije - heroj toliko brz da nam se čini da je uvijek na istom mjestu. Ali varate se - radi taj, obigrava kao Kasijus Klej oko grogiranog protivnika i čeka tren da podigne Davidovu praćku, obori vlast kako bi je konačno uzeo, iako je već ima.

Ipak - medijska dževa koja se digla oko SDP-ovog kongresa nikako da me dotakne. Nikako da se upecam na istorijski patos i pompu, opet, jer sve što sam vidio je grupa precijenjenih namazanaca koji aplaudiraju sebi, igraju se između dvije vatre interesa, podesni da u napaćenoj mašti glasača produže nekakav san o promjenama; i naravno da niko ne vjeruje u bukačku opoziciju, i naravno da će Milo jednom sjahati uz pokeraški dogovor, i naravno da bi drug Ranko tu mogao da odigra ulogu ili dvije - ali zaista, drugovi, nakon 6217 dana provedenih u Kama sutri sa DPS-om, ne očekujte lente i ordenje već samo malo manji prezir, ako ste i to zaslužili. A mislim da niste.

Ne mogu da prihvatim medijsku realnost koja kao važnu političku opciju nameće obračun između Ranka Krivokapića i Vujice Lazovića. Prosto mi ne ide u glavu da sve to nije šesta ruka od zdravog političkog principa koji je možda postojao nekad davno u arhetipu SDP-a, početkom devedesetih, među članstvom, u prauzoru te partije koja je prošlost prodala na pijaci.

( Brano Mandić )