Tvorac svijeta povezanog stradanjem, srećim i tajnom

Ove godine se navršava 145 godina od smrti Čarlsa Dikensa (Charles John Huffam Dickens , 1822 -1870), nenadmašnog tvorca imaginarnog svijeta povezanog zajedničkim stradanjem, srećom i tajnom, najvećeg engleskog proznog pisca svih vremena,” “drugog engleskog Šekspira“ i jednog od najčitanijih svjetskih pisaca. U svojim najpopularnijim djelima: “Pikvikov klub”, “Božićne priče“, “Oliver Tvist”, “Velika očekivanja”, “Dejvid Koperfrild”, “Martin Čazlvit” ,”Priča o dva grada”,”Sićušna Dorit”, Diknes je stvorio svijet povezan zajedničkim stradanjem, zajedničkom srećom, zajedničkim tajnom, svijet u kome se gomila ljudi najrazličitijeg kalibra koji ni po čemu ne liče jedan drugom dospijevaju u roman kao u neki savremeni izbjeglički kamp, poput privremeno raseljenih lica, da bi se u njemu nastanila zanavijek, dok god je čitalaca i snage njihove mašte.

Kao vodič ili prospekt za to Dikensovo živopisno i raznovrsno prozno naselje mogao bi da posluži njegov roman “Sićušna Dorit“. Na početku romana gomila putnika doputovala sa Istoka, sasvim slučajni saputnici (još i ne zanjući da je prošlost povezala njihove živote u čvor sudbine), zlopati se u karantinu u Marseju. Konačno su formalnosti završene, može se dalje ići. Svi se srdačano i uljudno opraštaju jedno s drugim, veseli otac porodice (ne bi bio ipak toliko dobre volje kad bi znao šta sve očekuje njegovu porodicu), izražava radosna očekivanja i nadu da će se još nekad sresti. Tada je jedna lijepa dama sa nekim čudnim držanjem ( kakva joj uloga koju joj je sudba namijenila predstoji da odigra u životu te porodice!) prozborila: “Kome je suđeno da se s nama sretne u životu, s tim ćemo se zasigurno i sresti , ma kako složeni, neprohodni i daleki putevi bili kojima će oni ići “. Savremenom čitaocu ovo zvuči poput upozorenja Tengovog oca iz romana japanskog pisca Harukija Murakamija “1Q84” koji na sinovljevu molbu da mu pobliže objasni neku pojedinost iz onog što mu je ispričao, ponavlja: „Ako nešto mora da ti se objašnjava da bi razumeo, to znači da nećeš razumeti, koliko god ti ja objašnjavao“.

Kao što je pisano, tako će se i zbiti

Dikensovi likovi obavezno nekako nabasaju jedan na drugog. Slučajno-sudbonsoni susreti u romanima Dostojevskog ili u Pasternakovom “Doktoru Živagu” samo su oprezno-blijede sjenke Dikensonovog vrta na izlaznim, a posebno na ulaznim stazama. Njegovi likovi se susreću i upoznaju na parobrodima, u banjama i sanatorijumima, na planinskim prevojima, na kanalima u Veneciji , u čekaonicama kod zelenaša, u pozorištima, u diližansama, u tamnicama, u sudovima, po svratištima, gostionicama ,u prijemnoj kancelariji kod ministra. I svaki od tih susreta je značajan ( „i kao što nam je pisano da postupamo s njima ili s nama, tako će se sve i zbiti“, završava svoju tiradu ona lijepa, ali zlosrećna dama iz „Sićušne Doroti“) i svaka podstiče junake romana na rasplet. Tragični. Srećni. Ponekad ( u raznim djelima posebno) komični rasplet.

Djelo volšebnika

To je djelo volšebnika. Dikens je jedan od rijetkih neposrednih dokaza da je pravo književno tvoraštvo slično magiji. Tako je mislio i Vladimir Nabokov. U jednom svom predavanju prepunom ushićenja autor “Lolite” naziva Dikensa „čudotvorcem“ koji je umio „ne samo da stvara ljude nego da ih i čuva u mašti čitalaca tokom dugog romana“. I dodao da te knjige nije jednostavno odložiti na policu, nego se moraju čitati i čitati „i pored čitaočeve privrženosti reformama i sentimentalnih naklonosti prema slikovitim pozorišnin iluzjama“.

Privlačnost grešnih ljudi

Dikens je volio grešne ljude. Njegovi najomljeniji junaci obavezno moraju da naparve neku grešku: Dejvid Koperfild, Artur Klenem iz “Sičušne Dorit”, Pip iz “Velikih očekivanja”. Sasvim je vjerovatno da bi mu se svidjela i velika greška Nabokova. I uopšte, Nabokov sa svojim ekstravagantnostima i čudnim balansima samouvjerenosti i nevjerovanja u sebe u poptunosti je dikensovski lik iz komičnog odjeljka …

Svijet slobodnog tržišta

On je opisvao kapitalističku stvarnost (viktorijanska Engleska je važila za praktičan obrazac društva slobodnog tržišta) u kojoj su bile izražene one tendencije koje se javljaju i danas. I to očigledno do te mjere da bi u vrijeme svjetske ekonomske krize 2008. roman “Sićušna Dorit” u kome je opisina groznica bankarskih špekulacija koja je potresla cijelu zemlju i njen krah koji je potom uslijedio, bio najavljen od sasvim ozbiljnih novinara proročanskim tekstom: ”Glava romana 'Epidemija raste' izgleda kao podroban opis nedavne političke i finansijske istorije. Nedavni bankarski slom više je ličio na početak epidemije nego djelovanje Dikensovog mistera Medla, koji je osnovao finansijsku piramidu. Njoj su veoma slični današnji piramidalni sistemi štednje .I probušeni mjehur tržišta nafte i derivata joj”.

Sve ima svoj ekvivalent u novcu

Dikens je pisao o nečovječnoj eksploataciji, o bezdušnoj birokratiji, o nepravdenim sudovima, o užasima lihvarskog sistema, o rušilačkoj vlasti novca, o svijetu u kojem sve ima svoju cijenu, izraženu u različitim momnetama, gvinejama, šilinzima, pezosima, kako je govorio Dombi-otac.

Obogatite se, ser !To je vaš dug, ser !

Panks itz “Sićušne Dorote “uloživši sva sredstva , svoja i svojih prijatelja u preduzeće špekulanta Medla da bi na kraju ostao bez ičega, savjetuje : ”Nastojte da se obogatite, ser ! To je vaš dug, ser ! Ne radi sebe, nego radi drugih!”. I ta pozicija je učvršćena ( a potom i razbijena ) dugo prije sintagme “dobrovoljnog egoizma“ koja je postala sveprisutna, dok je čežnja za njom postala glavni pokretač progersa, a pojam “tržišta“ ”uzdignut do najvišeg kulta. Pri svemu tome, Dikensovi pogledi nisu politički, nego potpuno čovječiji. I zato je on do dana današnjeg toliko aktuelan.

Umro je Džo, milordi i džentlmeni

Jedan od najpozantijih Dikensovih tesktova je scena smrti malog, gladnog skitnice Džoa iz “Hladnog doma “ koja se završava riječima :”Umro je Džo! Umro je, vaše veličanstvo ! Umro je, milordi i džentlmeni !Umro je, o, vi prepodobni i nepodobni sveštenici svih kultova. Umro je, ej vi, ljudi; od neba vam je darivana solidarnost. I tako umiru okolo nas svaklog dana”. Ovo možda nekima danas može zvučati samo kao sentimentalna ili teatralna banalnost. Ali, kad bi samo mogli “milordi i džentlmeni “ da je što češće čuju!

Prije nego što će umrijeti nesrećni, mali, gladni Džo će sresti , i to sasvim slučajno mnogo važnih likova u romanu i njegov kratki život je neraskidvo spleten sa odgonetkom sudbinske tajne. Kao, uostalom i svugdje kod Dikensa.

Trijumf oštroumlja kod negativaca

Likovi poniženih i bijednika u Dikensovim romanima drže se blagorodno i govore kao u crkvi. Ali oni nisu začinjeni onom, za čitaoce neodoljivom i očaravajućom umjetničkom imaginacijom, kao što je to slučaj s negativnim junacima, pa čitalac jedva čeka da nekako preleti preko patetičnih stranica da što prije “sleti” kod negativaca. Kod kojih se odmara dok oštroumlje trijumfuje. Dikensov prijatelj, suparnik i protivnik, Tekeri, u tome je vidio zakon prirode smatrajući da dobri roman mora biti satiričan. Kod Dikensa je to pola-pola, ali najbolje replike je dodijelio onima koje ne voli. Taj postupak je od Dikensa naučio i Dostojevski. Otuda je njegov Svidrigajlov pametniji od drugih, a otac Karamazov makar koliliko omrznut bio (zasluženo) veoma je oštrouman. Druga je stvar što je Dostojevski, a što je bila uobičajena pojava kod ruskih klasika, pretjerivao. “Ako se razmisli”, pisao je o tom problemu Brodski , “onda se dolazi da zaključka da Zlo i nije imalo oštroumnijeg advokata.“ Dikens ipak nije tako daleko išao i svojim negativnim junacima nije dozvoljavao da se do kraja opravdaju, samo da daju poneku, sarkastičnu primjedbu. ”'Stotine hiljada su bez krova nad glavom. A zar mi nemamo tamnice', upita Skrudž”.

S tom sviješću svijet obilježava 145. godišnjicu smrti ovog engleskog i svjetskog genija.

Ejzenštajn: “ Dikens je izmislio film”

Najveći svjetski portal za kinematogafiju Internet Movie Database (IMDB) objavio je 2010. godine listu od deset klasika svjetske književnosti po čijim djelima je snimljen najveći broj fimova, TV drama i serija. Na vrhu ove top-liste je Viljem Šekspir za koga je svojevremeno Viktor Igo rekao da je poslije Boga najviše stvorio - sa ukupno 768 ekranizovanih djela.

Drugo mjesto ravnopravno dijele Čarls Dikens i Anton Pavlovič Čehov po čijim djelima je snimljeno po 287 filmova, televizijskih drama, serija, animicija. Prvi film po nekom Dikensovom djelu je snimljen 1897: “Smrt Nensi Sajks”(po romanu “Oliver Tvist “). Mjuzikl “Oliver” snimljen sedam decenija kasnije, 1968. godine i dobio je šest Oskara; snimljen je i film “Oliver Tvist “ 1948. godine u režiji Dejvida Lina, zatim 2005. film Romana Polanskog.

Prva verzija “Božićne priče” prenijeta je na filmsko platno 1901, (film je trajao 11 minuta), a posljednja se pojavila u novembru 2009. Ekranizivana su “Velika očekivanja “(1946), “Dejvid Koprefild“ , “Priča o dva grada“ i druga djela, pa je tako Dikens poslije Šekspira postao najomiljeniji pisac svjetskog filma.

Zašto? Zato što je Dikens ,kako je govorio Ejzenštajn, izmislio film. Naravno, ne u bukvalnom, nego u metaforičnom značenju. Time što su mu romani toliko “filmični”može se objasniti i to zbog čega su ga toliko obožavali savremenici. Ima neka tajna veza. Skrivena, naravno u sižeu njegovih djela koja kao da su pisana kao recepti za televizijske serijale. Jer Dikens je otac melodrame i to, prije svega, krupnog plana.

Šta ga je postavilo na taj pijedestal? Prije svega, neobično zanimljiva do proizvoljnosti fabula, prostodušno do infantilnosti pripovijedanje, preuveličani kao baš na velikom ekranu da se emituju likovi. Kod Šekspira su oni bili prikladniji. Jer, elizabetinsko doba nije priznavalo realizam, ono ga još ne bješe otkrilo. Kod Dikensa, Magbet sjedi u ofisu, i tu mu je tjeskobno. Zapanjujući konfliktu između kosmičkog zločina i dekoracije bijede stvara čas komični, čas tragični, ali uvijek dramski efekat.

( Branko Rakočević )