Akademija u čast profesora Milana Zlokovića

Kako bih voleo da si tu/ Grad je tako tužan, a ti si s one strane/ Ove su kuće tako ružne/ O kako bih voleo da si tu/ O kako bih voleo da si tu Anja, volim te (Goblini/ U magnovenju/ 1996.)

Kad sam već u Beogradu, belom gradu - hajde, rekoh, da posjetim doktora Đorđevića - mog dragog zubara - nisam ga vidio barem godinu dana. Mali karijes - šestica, gore, levo. Hoćemo li to odmah? Hoćemo. I skidanje kamenca? I skidanje kamenca. Obe vilice? Obje vilice doktore Đorđeviću, naravno. Sećate li se kad ste poslednji put bili ovde? Ima tome barem godinu dana.

Da vidimo... 27. septembar 2012. Tada ste poslednji put bili ovde.

U pravu ste doktore Đorđeviću - 26. septembra 2012. sam diplomirao, bila je srijeda, prekrasan dan - 27. septembra je opet bio prekrasan dan, idealan dan za vađenje uraslog umnjaka - dolje, desno. Zapamtio sam tu epizodu. Dva sata. Dva duga sata je to trajalo dragi moj doktore.

I ja sam, verujte, zapamtio taj zub. Takav zub se čoveku desi par puta u karijeri. Koliko sam dužan? 65 eura. Molim? 65 eura. Baš toliko? Toliko.

Platih i isteturah nekako iz ordinacije. Poslije dva minuta oštrog hoda, pomirio sam se sa činjenicom da me doktor Đorđević ošamario barem 30 posto. Uvrijedio se, siromah, kad je vidio da ga nisam posjetio dvije i po godine - pa je svojim zubarskim mozgićem zaključio da sam ga varao - da sam u međuvremenu poklanjao povjerenje drugom zubaru. I da bi zlo bilo veće - poslije 10 godina njegove neprikosnovene jurisdikcije nad obje moje vilice, u kompletu sa svim zubima - dakle, poslije dvije navlake (obje gornje jedinice), desetak plombi - svaka od tih plombi redom, hvala vam doktore Đorđeviću, i dan-danas lijepo stoji na svom mjestu - poslije vađenja dva urasla umnjaka, te jedne nesretne sedmice i jedne nikad prežaljene šestice (doktor Đorđević je rekao da ta šestica mora da se liječi, ali ja sam otezao dok nije bilo prekasno), desetak skidanja kamenca itd.

Od sada sam, oficijelno, čovjek bez svog zubara. Prije dvije godine sam digao sidro iz BG i bacio ga u Podgorici - podrazumijeva se da ću morati da potražim i PG zubara.

Poslije tri minuta oštrog hoda, već sam bio u Molerovoj - i preda mnom se ukazalo velelepno zdanje Tehničkih fakulteta, u kojem je smješten i meni najdraži - Arhitektonski fakultet. Dodah gas, nisam htio da zakasnim.

Čovjek lako može da pronađe dobrog zubara u BG. Lako može da pronađe i dobrog arhitektu, razmišljao sam - u Beogradu trenutno ordiniraju barem trojica dobrih arhitekata - i barem jedna dobra arhitektica. Međutim, u PG je drugačija situacija. U PG bi teško bilo iskopati dobrog arhitektu. Mislim, stvarno dobrog arhitektu - regionalnog renomea, sa barem jednom kućom publikovanom u Orisu. Kad bi me neko pitao, u ovom trenutku, postoji li dobar arhitekt u PG - samo bih slegnuo ramenima. Ima dobrih, dodao bih, ali stvarno dobrih - ne znam - ne bih baš stavio ruku u vatru ni za koga. Da li je tako i sa PG zubarima. Postoji li dobar zubar u PG? Ili da se držim doktora Đorđevića? Možda da se zakunem Đorđeviću na doživotnu vjernost? I da mu tražim da mi, ubuduće, daje popust - 30 odsto - na osnovu te zakletve. Onda bismo bili svako na svome. Uredno bih posjećivao Đorđevića barem dva puta godišnje itd.

Stigao sam tačno na vrijeme - Svečana akademija povodom 50 godina od smrti profesora Milana Zlokovića, zakazana tačno u podne - samo što nije počela. Pokušao sam prvo na lijeva vrata amfiteatra - ali sam odustao od te ideje, jer je amfiteatar bio krcat - ne biste vjerovali koliko je mudrih glava, te studentica i studenata - u razmjeri 3:2, otprilike, u korist mudrih glava - željelo da svojim prisustvom oda poštovanje sjeni nikad prežaljenog profesora Zlokovića. Instalirao sam se sa desne strane amfiteatra, a onda me neko poljubio ispod desnog uveta - naježio sam se od miline - Milica M. - mirisala je na nešto vražije, i ne previše skupo, rekao bih - ja sam mirisao na listerin - i dok smo čekali da dekan Vladan Đokić uzme riječ - Milica je rekla da se upravo vratila iz CG.

Čoveče, ne znaš koliko si srećan što živiš dole! (Milica je Beograđanka, njena porodica ima kuću u Perastu, u prvom redu kuća uz donji put - kada bi moja porodica imala kuću u Perastu, bez obzira na poziciju, može i uz gornji put, vjerovatno bi mi lakše padalo što sam državljanin CG).

Da, ali ako, ne daj bože, kreneš da tražiš zubara u CG - namučićeš se - i vjerovatno na kraju nećeš uspjeti da ga nađeš.

Ne mrači - sve što hoću da kažem je da je CG zemlja ekstrema - i da bi trebalo da budeš srećan.

Kakvih ekstrema?

U CG imaš i najviše mraka i najviše svetla, i najviše smrada i najviše onih neverovatnih mirisa, i najviše đubreta i najviše lepote, i najviše najružnijih kuća na svetu i najviše najlepše obale na svetu. U CG nemaš ništa između - imaš ili sve ili ništa. Svaki put poludim od CG ekstrema - to hoću da ti kažem - i zato ti zavidim što živiš dole. Miki, dušo, kako sam mogao da previdim da si ti u stvari žena mog života? Baš ti! Kako sam mogao da budem toliko slijep, toliko glup? Hajde da pobacamo sve što nam ne treba - gadžete, odjeću - hajde da zaboravimo na djecu i bračne drugove i drugarice - hajde da se zaključamo u onu tvoju prastaru kuću u Perastu - pa da pjevamo šlagere po čitav dan - i da budemo presrećni dok nas smrt ne rastavi - vo vjeke vjekov, amin.

Pripazi da ti se stvarno ne ispuni želja. Ne znam koliko bi izdržao pored mene, verovatno ne dugo — pogledala me pravo u oči — Sigurno ne dugo.

Zatim su uzimali riječ, redom: dekan Đokić, profesor (u penziji) Spasoje - Paja Krunić, profesorica Ljiljana Blagojević i profesor Vladimir Lojanica (sin profesora Milana Lojanice).

Paja Krunić je posebno bio inspirisan. Evocirao je, između ostalog, i uspomene na svoje studentske dane i profesora Zlokovića iz tog vremena (pretpostavljam da su to rane šezdesete).

Na kraju se gospođa Milica Mojović, arhitektica, profesorica Mašinskog fakulteta u penziji, kćer profesora Zlokovića - obratila okupljenima u amfiteatru i u ime porodice zahvalila organizatorima svečanosti i pripadajuće joj izložbe - posebno profesorici Ljiljani Blagojević, na "izvanredno koncipiranoj izložbi i njenom celokupnom trudu da kroz naučni rad rasvetli značaj dela Milana Zlokovića."

Gospođa Mojović je svoje vrlo kratko obraćanje publici završila rečenicom: "Samo poštujući svoju prošlost - možemo imati budućnost".

Amin!

Sve je to trajalo, za divno čudo - manje od 25 minuta - a onda smo požurili na izložbu - i pripadajući joj koktel.

I što da vam kažem - bila je to ujedno i prilika da vidim neke drage ljude, koje nisam vidio barem godinu dana itd.

Onda se opet pojavila Milica M. - i sunce me opet ogrijalo. U međuvremenu je ovjerila izložbu - i napravila savršeni rezime izložbe - ali o tome naredne subote.

( Borislav Vukićević )