Porijeklo mita o ljudskom progresu

(Duša marionete: kratko istraživanje o ljudskoj slobodi - The Soul of the Marionette: A Short Inquiry Into Human Freedom; John Gray; Allan Lane, London, 2015; 191 str.)

Mit o ljudskom progresu ne samo što se pokazao kao moguć 80 godina docnije, nego je i oličen u dubioznoj filozofiji H.Dž. Velsa u britanskom SF filmu Stvari koje će doći (1936). Poslije militarističkog divljaštva u koje je čovjek prirodno ogrezao samo će, izgleda, naučnici uspjeti da ga usmjere na pravi put. Tehnološki trijumf će nesporno omogućiti preživljavanje ljudske vrste uprkos eventualnostima evolucije: budućnost čovjeka iziskuje od njega da se koristi zemljom kao stepenikom ka zvijezdama. Doduše, taj preliminarni stepenik se u ovom času zove samoparkirajući automobil i jurišna puška koja ispaljuje zrno iza ugla. Možda je američki svemirski program ugašen 1972, ali zato sada naučnici sve svoje napore sigurno ulažu u otkrivanje lijeka protiv kancera.

S druge strane, Džon Grej (Psi od slame; Tišina životinja), naš moderni Šopenhauer, već decenijama predstavlja odista turobnu sliku o civilizaciji kao o hrpi neusklađenih životinja koje ne mogu da preuzmu kontrolu ni nad čim.

Kako je danas najlakše kritikovati staru religiju (način za to je ostao nepromijenjen još od grčkog paganskog filozofa Kelsa iz II vijeka poslije Hrista), zato nije lako kritikovati liberalnu humanističku vjeru kod koje se naše najveće težnje poistovjećuju sa naukom. Zbog takvog stava sve smo učestalije suočeni sa najezdom uskogrudih naučnih bestselera kao što je Napredniji anđeli naše prirode: zbog čega je nasilje opalo? (2011) Stivena Pinkera gdje se, pretežno kroz statistiku, ukazuje na pseudo-činjenice da nasilje u društvu polako iščezava i da nedvosmisleno hrlimo ka boljoj budućnosti. Arogantni neoliberalni košmar ne posustaje ni sa individuama kao što je filozof i moralista, Sem Haris, pobornik kulta ličnosti i apologeta američke vanjske politike. Ljudima koji za njegovu e-mail debatu sa Noamom Čomskim misle da ju je izgubio, Haris poručuje da su "moralno slabi". Uostalom, pronađite debatu na Internetu i uvjerite se koliko ste i sami etički jalovi.

Za Greja ideja o progresu, što se obično nalazi na kraju svake političke ili religiozne ideologije - od islama do pozitivizma - obični je mit, a pogotovo ideja o ljudskoj slobodi. U ovoj knjizi se autor poslužio Klajstovim esejom iz 1810. o lutkaru i njegovoj lutki, ne bi li ukazao na to da čak i marioneta ima više slobode od ljudskog bića. Sama naša svijest o potrebi za izborom je ono što ograničava tu slobodu: "istinska sloboda se ne nalazi u slobodi izbora nego u slobodi od izbora", tvrdi Grej. Kada piše o razlici između zvijeri i ljudskih bića nije samo u pitanju fakat što ljudi posjeduju samosvijest, dok je zvijeri naizgled nemaju. Obje forme života su svjesne mašine. Razlika leži u većoj neotpornosti ljudske duše zbog toga što konstantno proizvodi iluzije za koje zvijeri nemaju nikakvu potrebu.

Stoici su takođe vjerovali da rob ima više slobode od gospodara koji je oprhvan samopodjelom. U monoteizmu, pak, sloboda je postala izvršavanje Božje volje. U stvari, ideja da samosvijest može biti prepreka slobodnom životu nije ništa novo. Slične kontemplacije vode porijeklo iz gnosticizma, a čije sure danas krase misli moderne neoliberalne religije, naučnih materijalista, sekularnih humanista, robotike i tehno-futurizma.

Gnosticizam se obično vezuje za najranije hrišćanstvo, premda je njegova tradicija prisutna bezmalo svugdje, u orfizmu, zoroastrianizmu, mitraizmu, čak i u platonizmu. Gnostici misle da su ljudi nekvalitetna bića prokleta povremenim uvidom u vlastito stanje. Njihov Bog je takođe podao. U suštini, kroz viđenje svijeta kao nepatvoreno zle tvorevine, gnostici su došli do nove vizije slobode. Ono što će ih izvesti na pravi put jeste eksplozivno uvećanje spoznaje i znanja (gnosis) koje će ljudima omogućiti da steknu slobodu od materijalnog svijeta i prestanu da budu biološki organizmi.

Iako je zlo kao stožerni pokretač vjerovatno došlo sa Zoroasterom, ideja o Zlu kao o pakosnom rivalu Dobra - a što se pojavljuje u modernoj sekularnoj misli - prispjela je iz Novog zavjeta. Kako bi bili sigurni, racionalisti su porekli tu ideju, međutim neće proći dugo vremena prije nego što će shvatiti da prosto ne mogu bez nje. Isto kao što je hrišćanstvo odgovor na skepticizam, Grej tvrdi da su sekularne vjere reakcija na raspad hrišćanstva.

Grej isto tako pronalazi gnostičke ideje u djelima braće Strugacki, Bruna Šulca, Gustava Mejrinka, Borhesa, Poa, Meri Šeli, Stanislava Lema i Filipa K. Dika. I ne samo što u toj ekspanziji znanja gubimo kontrolu nad sopstvenim kreacijama, zaključuje on, mi zapravo padamo pod njihovu milost. Koliko je ozbiljna situacija govori i podatak da je pionir artificijelne inteligencije, Stjuart Rasel, u časopisu Nature urgirao i nedavno prvi potpisao peticiju da se ograniči nadmoćnost AI, naročito u pogledu vojne tehnologije, obrazloživši to riječima da će roboti-ubice "ostaviti ljude bez ikakve odbrane" i "da AI sistemi moraju da rade ono što mi želimo da rade".

Za gnostike, piše Grej, ne postoji veća svrha u stvaranju osim ispunjenja besciljne kreativne energije unutar materije tako da će onda svaka kreacija biti lišena moralnog pravca. Drugim riječima, boreći se da pobjegne od svijeta koji je otkrila nauka, čovječanstvo je našlo utočište u iluziji da će im ista nauka omogućiti da nanovo naprave svijet prema vlastitom liku.

I pored toga što je Italijanski filozof Leopardi držao da je ljudima prijeko potrebna iluzija (religija, recimo) kako bi se izborili sa haotičnim svijetom, takođe je mislio da je moderna civilizacija pretjerano ponešena uvećanjem znanja. Njegovi brojni spisi objedinjeni u Zibaldoneu, osim što predstavljaju kritiku religije i nove vrste materijalizma, otkrivaju i metodično seciranje vjerovanja da će naučni progres biti sredstvo koje će ubrzati ljudsko oslobođenje. Ovaj krhki pjesnik takođe je bio nemilosrdni kritičar modernih ideala. On nikako nije mogao ozbiljno da shvati modernu ideju da se ljudska životinja iole poboljšava.

Znajući više od prethodne generacije, čovječanstvo odbacuje iluzije prošlosti, uključujući i religiju. Ipak, ovo odbacivanje religije dijelom je nusproizvod hrišćanstva, zbog čega je krajnji rezultat umnožavanje iluzija koje postaju još štetnije. Leopardijeva ljubav prema antici zasnivala se na uvjerenju da njihovo viđenje svijeta lakše vodi do čovječije sreće. Pa opet, on nikada nije zamišljao da se taj svijet ikada više može oživjeti. Vjerovao je da su zločini srednjevjekovnog hrišćanstva bili gori od onih u antici, baš zato jer su se branili na osnovu univerzalnih principa: "zlo uvedeno u svijet od strane hrišćanstva bilo je 'u potpunosti novo i nadasve groznije... i nečovječnije od onog u antici'."

Grej smatra da su okolnosti potvrdile Leopardijevu dijagnozu. Dok je hrišćanstvo počelo da jenjava, netolerancija kojom je zaokupilo čitav svijet postala je destruktivnija. "Od imperijalizma preko komunizma i neprekidnih ratova pokrenutih kako bi promovisali demokratiju i univerzalna ljudska prava, podsticani su najprimitivniji oblici nasilja kao sredstvo do postizanja nivoa veće civilizacije." Kako ističe Džon Benvil povodom ove nove studije o ljudskoj pogubljenosti, Grej "je poput indiferentne Kasandre, koji bi, da ga ne nalazi tako tragičnim, samo odmahivao glavom i smijuljio se kratkoumlju modernog života."

( Ratko Radunović )