Minut, dva

Iako naše porođajne muke demokratije traju zaista predugo, siguran sam da će, kao i svemu, i njima doći kraj. Trendovi koji su zadesili političku scenu Crne Gore posljednjih pola godine defininitvno na to ukazuju. Ali treba biti oprezan. Često je osjećaj varao ovo društvo, odnoseći ga tako na pogrešnu stranu istorije, koja je mnogima, kao i danas, izgledala kao prava. Poznato je u političkoj teoriji da mali zemljotresi vode ka velikom, što bi u konačnom značilo kapitalne promjene u našoj zemlji. Krenulo se ka tome i na tom putu nema stajanja.

Društvo je kao rijeka: nekada se mijenja brže, nekada sporije, ali je uvijek u pokretu. Nakon opozicione fragmentacije, koja se činila kao poslastica za DPS, stvari su počele da izgledaju drugačije. Naime, pojava novih političkih subjekata je označila kvalitet više, isto kao što je i marginalizovanje pojedinih postojećih subjekata, takođe pozitivna stvar. Bistri se politička scena, što je preduslov uspjeha, jer - građanima je najvažnije ponuditi istinu. U svim ovim turbulencijma, tri se trenda mogu prepoznati kao osnovna o kojima vrijedi polemisati.

Prvi - partije i pojedinci koje sjede u opoziciju, a rade za DPS, sada sa sve manje stidljivosti pokazuju naklonost prema njima. Počinje pretposljednja faza njihovog demaskiranja (posljednja je kada se nađu na njihovoj listi). Opozicija ih je kao takve odbacila ili marginalizovala, te je stoga teško očekivati da neko od njih postane dio alternative koja se u Crnoj Gori mora kristalizirati. Njima preostaje da se javno ponude DPS-u i ponadaju se njihovoj naklonosti, koja ako stigne, biće vrlo nevoljna. Kao što čovjek ne želi da ima posla sa sumnjivim ljudima, tako isto ni u politici niko ne želi da se udružuje sa sumnjivim partijama. Osim ako DPS-u to baš ne bude bilo neophodno, jer oni nikada nisu marili za principe.

Drugi trend je konstantno slabljenje podrške radikalnih desničarskih opcija. Ne radi se ovdje o fenomenu građanskog prosvjetljenja, već je riječ o gubitku svake nade da se određeni vječiti lideri i njihove retropolitike koje propagiraju mogu ponuditi kao kvalitetni i ozbiljni vršioci najvažnijih državnih poslova. Opadanje rejtinga retrogradnih politika pozitivno djeluje na društveno pomirenje, što je još jedan važan preduslov rušenja aktuelnog režima. Naravno, ovakvi subjekti, ili bolje reći pojedinci, neće nestati, ali je važno da u opoziciji ne vode glavnu riječ i na taj način uz sebe, diskredituju i sve ostale.

Treći tred je kristalisanje građanskih opcija i njihov procentualno sve veći udio u biračkom tijelu. Istina, u ovom trenutku sve je to daleko od uhodanog, sinhronizovanog i dogovorenog djelovanja, ali je definitvno jasno da će novi građanski subjekti zauzeti značajni dio političkog neba Crne Gore. Takođe, za pretpostaviti je da će samim tim i lakše pronalazati zajedničke imenitelje buduće saradnje. Strukturalna kombinacija ovih subjekata je zaista nesvakidašnje povoljna: od nekih iskusnih do onih mladih, od energičnih do onih promišljenijih, smirenijih i mudrijih, pa sve do nacionalno, vjersko i starosno raznolikih. U svakom slučaju, evidentno je da se Crna Gora sa svim svojim specifičnostima, u punom smislu te riječi OKUPLJA.

Za kraj, vrijedno je pomenuti i dešavanja u SDP-u. Besmisleno je misliti i reći da je to nekakva alternativa DPS-u, iz dva prosta razloga: prvo, SDP je mala stranka (i kad je bila jedinstvena, a kamoli sada), i drugo, oni su dio vlasti pa samim tim ne mogu biti alternativa sebi samima. Ono što jeste pozitivan trend važan pomena je to da je SDP na kongresu porazio DPS, a pokazalo se i da je mit o Udbi (ANB-u) kao svemoćnoj mašini u rukama njihovog kolacionog partnera, zaista, samo mit. Nisu pomogli ni uvezeni mediji, koji truju javnu scenu, ni emisije poput Laž, dvije, a po riječima kolega, ni čisti novac na ruke.

Dakle, kao što Minut, dva iz sata u sat ubjeđuje građane kako u Crnoj Gori teče med i mlijeko, jasno je da će vlastima, prije ili kasnije, to isto mlijeko da prekipi. Vrijeme je više, već se predugo kuva. Ukoliko bude postojalo dovoljno mudrosti i malo hrabrosti, sve bi moglo da se desi i prije nego što to možemo da pretpostavimo. No, tako nešto, ipak, nije realno očekivati, imajući u vidu strah i neodlučnost pojedinih lidera. Ono što je realno jeste da izbore, kad god oni budu bili, opozicija i građani dočekaju spremno.

Sve što treba učiniti je poslušati riječi Hermana Hesea koji kaže: „Juče sam bio pametan. Zato sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Zato mijenjam sebe.“ Jer, naša trenutna vlast će i sjutra ostati jednako loša, ali zato mi moramo biti znatno bolji.

( Dritan Abazović )