Republika Konzum

Eto zašto više nema Feral Tribunea, i zašto ga više biti ni ne treba. Izašla bi u Feralu, da ga ima, nekakva zajebancija s nezaustavljivim Ivicom Todorićem, nešto poput, štajaznam, “od danas u Konzumovim dućanima, uz ostalo, po povoljnim cijenama možete obaviti i biokemijske pretrage krvi“, sve uz fotomontažu medicinske sestre kako na kasi pita susjedu ima li uza se Konzumovu zdravstvenu iskaznicu, mnogi bi čitatelj tu zajebanciju shvatio ozbiljno - kao što su, uostalom, Feralove zajebancije nerijetki ozbiljno shvaćali - i požurio u najbliži Konzumov supermarket, a tamo, kako već te zajebancije završavaju, gospođa na kasi umornim bi glasom dvadeseti put od jutros objasnila kako ste sve krivo shvatili, jer ne vadi ona krv, već se krv vadi tamo sasvim lijevo, između opreme za vrt i štanda sa Savinim ljetnim gumama na akcijskoj rasprodaji.

Sve frca od ideja

Čija god da je ideja bila ta stvar s Agrokorovom poliklinikom Aviva i laboratorijskim pretragama krvi u Konzumovim dućanima, valja mu se pokloniti do poda. Sastanci Appleova ili Googleova kreativnog tima, recimo, obične su dosadne sjednice županijskog odbora za opće poslove u odnosu na vatrometne brainstorminge Konzumova Upravnog odbora, gdje sve iskri i frca od tih, kako se zovu, poslovnih ideja.

- Ajmo, zašto vas plaćam, gdje su ideje? - vrtio se oko velikog konferencijskog stola Ivica Todorić.

- Da čujem?

- Imam ja jednu - javio se jedan ambiciozni mlađi menadžer, pa nakon kraće dramske pauze teatralno raširio ruke i rekao samo: - Novine.

- Šta novine? - zaprepastio se, pričaju svjedoci, Todorić.

- Novine na trafikama.

Pazite - upalio se mladac, pa stao deklamirati afektiranim glasom. - “Od danas, uz poštanske usluge, podizanje gotovine, plaćanje računa, igre na sreću, fotokopiranje, izradu fotografija i printova na šalicama, bonove za mobitel, autobusne karte, jutarnju kavu i kroasan, na kioscima Tiska možete kupiti i vaše omiljene novine!“

- To je nešto najgluplje što sam ikad čuo - prenerazio se Šef. - Tko bi, zaboga, i zašto na kiosku kupovao novine?!

- Mogu ja? - javio se onda oprezno drugi. - Zašto se ne bismo ubacili u javno zdravstvo? Na primjer: “U Konzumovim prodajnim centrima od sad možete izvaditi krv za biokemijske pretrage, obaviti specijalističke preglede, iskušati neki od operativnih zahvata iz našeg kardiokirurškog programa ili transplantirati bubreg.“

- To je sjajno! - oduševljeno je zapljeskao Todorić.

- Koliko nam treba za prvu pošiljku?

Bubrezi iz Kine

- Bubrega? Dok sredim transport iz Kine i papire... pa, recimo tri mjeseca. Ali vađenje krvi možemo odmah.

Kako vidite, nema više zajebancije s Todorićem. Nekakav trećerazredni kolumnist upitat će se tako što je sljedeće, hoće li građani u dućanima Konzuma i kioscima Tiska uskoro moći kupiti obiteljsku grobnicu, položiti vozački ispit, snimiti dugometražni film, podnijeti zahtjev za poticaje u poljoprivredi, dobiti svetu pričest ili upisati filološki fakultet, mnogi čitatelj tu će zajebanciju shvatiti ozbiljno - kao što zajebancije s Todorićem nerijetki ozbiljno shvaćaju - i požuriti u najbliži Konzumov supermarket, a tamo, kako već te zajebancije završavaju, gospođa na kasi umornim će glasom dvadeseti put od jutros objasniti kako ste sve krivo shvatili, ona jest magistrica filologije ali ne radi na upisima, upisi na filologiju su vam tamo sasvim lijevo, između prijemnog šaltera K-Plus neurokirurgije i Konzumova prekršajnog suda.

- Imam ja ideju - javit će se tako onaj mladi menadžer, sunce Todorićevo, pa nakon kraće dramske pauze teatralno raširiti ruke i reći samo: - Građevinske dozvole. - Građevinske dozvole? - zinut će Šef.

- I ne samo to. Pazite - upalit će se mladi menadžer, pa početi deklamirati afektiranim glasom. - “Od danas, u Konzumovim dućanima možete brzo i jednostavno predignuti građevinsku dozvolu, domovnicu, izvod iz matične knjige rođenih, razvod braka, dozvolu za mali obalni ribolov ili potvrdu o nekažnjavanju!“

- To je sjajno, to će ići kao ludo! - oduševljeno će zapljeskati Todorić, pa se okrenuti odvjetniku. - Porobija, što ti kažeš?

- Jebiga, ne može - kratko će mu odgovoriti Boris Porobija. - To već postoji.

- Nemoguće! Tko se sjetio?

- Država. Republika Hrvatska.

Nije više, naime, stvar u novcu: ako je nekad i bila, više nije - ne kod Ivice Todorića. Nakon što je benzinskim crpkama Konzum benz na parkiralištima svojih supermarketa zakoračio u naftni biznis, distribucijom paketa i gotovinskim transakcijama u trafikama zapasao poštu i financije, a laboratorijskim pretragama krvi ušao u javno zdravstvo - nakon što je, najzad, Konzumove bonove uveo u službeni platni promet Republike Hrvatske - sad je već izvjesno da su ambicije Ivice Todorića mnogo veće od običnog, trivijalnog mlaćenja para. Njegov je tisućljetni i milijardkunski san - država. Agrokroacija. Republika Konzum.

Ozbiljne vizije

U svojim vizijama, a nemojte se nikad smijati Todorićevim vizijama, gazda Agrokora sebe vidi kao predsjednika Uprave svoje privatne Republike - dobro, barem u većinskom vlasništvu - a nju pak kao korporativnu utopiju, zatvoreni, održivi spoj poljoprivredno-industrijskog kombinata, trgovačkog lanca i klasične države, sa golemim supermarketima kao državnim institucijama i kvartovskim trafikama kao, hm, tijelima lokalne samouprave.

Pitate li mene, to je država za koju vrijedi dati krv. Što brzo i jednostavno, shvatili ste, možete u laboratoriju poliklinike Aviva u najbližem Konzumovu supermarketu..

(Slobodna Dalmacija)

( Boris Dežulović )