ZAPISI SA UŠĆA
Dejtonska lirika
U susret izborima u BiH valja osmotriti temelje tronarodne kuće. Nacionalno napaljene stranke, svaka u svom tribalnom špajzu, opet žele prekrečiti kuću samo u svoje boje. Tako je to kad temelje zidaju - rušitelji
Ti ljudi su rekli da djeluju na temelju poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti.
Pa su dodali da su predani miru, pravdi, toleranciji i pomirenju.
Uvjereni su da demokratske ustanove uspostavljaju miroljubive odnose.
Oni su izrazili želju da unaprijede opšte blagostanje.
A šta ih rukovodi? Ni manje ni više nego Povelja Ujedinjenih nacija!
Za njih je BiH jedna i jedinstvena. Za njih nema drugih svetih knjiga osim međunarodnog humanitarnog prava.
Nadahnuti ljudi.
Šta ih je nadahnulo?
Opšta deklaracija o ljudskim pravima!
Da čovjek poželi sresti ove filantrope, ove naše Gandije. Rijetko fina ekipa. Humanisti do jaja.
„Samo...“, javlja se savjest.
Samo šta? Nećeš valjda tražiti dlaku u jajetu? Ko god se rukovodi ovim principima saveznik je svake bosanske i hercegovačke izmučene duše?!
Samo... ipak postoji kvaka.
Ova načela su svojim potpisima pozdravili i podržali ljudi koji su se zvali Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. A izrecitovana lirika političkih načela zapisana je u preambuli Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma koji je javnosti manje poznat kao Ustav Bosne i Hercegovine.
Produženje rata mirnim sredstvima
Teška srca moram reći da su načela toliko dobra da bih se sa ovom trojicom, a sa njima se skoro nikada ni u čemu nisam slagao, ipak saglasio.
“Samo”, opet će moja savjest.
Šta samo? Zar nije važnije šta se izgovara od toga ko to izgovara? To bi moglo biti tako, da su ova trojica zaista mislila to što potpisuju. Međutim, taj papir je de facto bio mrtvački pokrov za stotine hiljada žrtava, karta u jednom smjeru za milione prognanih.
Sada, 23 godine kasnije, trebalo bi da bude više nego očigledno barem to da su političke biografije i stvarno djelovanje rahmetli potpisnika dejtonskog Ustava od početka bili u žestokoj koliziji sa svim načelima koje su oni u Dejtonu parafirali, a u Parizu svečano potpisali.
Dobro, otkako postoje preambule dokumenata, počev od Hamurabija prije više od 3700 godina pa do danas, one su imale više propagandističku nego obavezujuću ulogu. Ipak, dejtonski cinizam je, čini mi se, od posebnog soja. Taj zjap između nemoćnog pojedinca i visokih načela koja ga navodno štite, ta sumorna udaljenost jedne izmrcvarene zemlje od jednakosti, bratstva i pravde - to je istina dejtonskih potpisa.
Još jednostavnije rečeno: nije li baš to što ovi fini ljudi nisu potpisali, ali sa sigurnošću jesu mislili i radili, i dan danas jače od načela zapisanih u Aneksu 4? Prećutkivani etno-fundamentalizam, antimoderna ideologija jednog vođe u jednoj vjeri u jednoj zemlji, u suštini fašistoidna ideološka vjeronauka traljavog i brutalnog balkanskog tipa, sav taj redizajnirani devetnaestovjekovni idejni konglomerat koji je doveo do rata, doživio je u Dejtonu tek kozmetičku korekciju. Osim toga, nikakve kolektivne psihoterapije istinom koja bi preko katarze dovela do mogućnosti da se približimo svojoj ljudskoj suštini, jedni drugima, pa time i lirskim načelima iz Preambule, naprosto nije bilo.
Dejton je, uprkos finim riječima, značio produženje rata mirnim sredstvima. Neki to zovu „frozen conflict“ kao da je riječ o jogurtu iz zamrzivača.
Već se u Preambuli nazire nadmoć kolektivne logike nad autonomijom pojedinca, pošto se najprije spominju “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi” potom slijede “Ostali” i to u zagradi, pa tek onda građani. Tu se Preambula približila tadašnjoj krvavoj stvarnosti.
Zemlja je zaustavljena baš u tom polupokretu između XIX i XXI vijeka, pa se neke stvari ne mogu pomaći.
Nacionalni buzdovani
To je jedan od odgovora zašto je pred glasačkim kutijama spiritualno prisustvo potpisnika Dejtonskog sporazuma toliko jako da građani uglavnom izaberu najveće nacionalne buzdovane, kao da duhovni mentori tih replikanata - suđeni i nesuđeni haški optuženici - nikada nisu ni umrli. U posljednjih četvrt vijeka tribalno-konfesionalni koncept stalno iznova pobjeđuje i time do apsurda dovodi svako univerzalno načelo.
Interesantna je i transformacija percepcije Sporazuma. Najprije su ga bosanski Srbi većinski doživljavali kao đavolju rabotu. U ratu i poslije njega šovinistička politika Srpske demokratske stranke uspjela je, što milom, što silom, da nametne svoje viđenje zemlje dobrom dijelu srpskog naroda. A to viđenje je podrazumijevalo podjelu Bosne i priključenje osvojene teritorije svakoj državnoj tvorevini kojoj bi Beograd bio politički centar.
Hercegbosanski Hrvati su knedlu odustajanja od dijela velikodržavnog tisućljetnog sna progutali nešto ranije, kada su Vašingtonskim sporazumom realno izgubili svakoliku perspektivu institucionalizacije etnički očišćene Herceg-Bosne, mada im je Sporazumom bila obećana konfederacija sa Hrvatskom. U Dejtonu je taj “gubitak” implicitno nadoknađen verifikovanjem rezultata “blickriga” u Krajini - dakle, novog etničkog čišćenja, koje se tako nije zvalo jer u obrambenom ratu, kao što znamo, nema zločina.
A Bošnjacima je ostalo više nego što su držali za vrijeme troipogodišnjeg rata, ali puno manje u odnosu na predratnu 1991.
Klintonova patetika i ratna protetika
Cinično pozivanje apsolutnih ratnih autoruteta sva tri naroda na humanistička načela i ljudska prava bilo je nadahnuto - čitaj iznuđeno - ponajprije potrebom tadašnjeg američkog predsjednika Klintona da u predstojećoj predizbornoj kampanji predoči uspješnu priču umjesto da gleda leševe na CNN-u. A to je mogao samo tako što će, u dobroj američkoj tradiciji, preambulskom patetikom sakriti sumorne činjenice. Dejtonski Ustav je spisak dobrih želja, flaster za pokrivanje loše zarasle rane. Ovlaš išmirglana proteza.
Srpski političari su, Dejtonom udaljeni od maksimalističkog velikosrpskog cilja, reagovali početnim opstruktivnim ponašanjem. Bošnjački političari su, doduše, zahtijevali povratak protjeranih Bošnjaka, jer ih je bilo najviše, ali se posla ne bi prihvatali sa toliko entuzijazma, kada se radilo o povratku izbjeglih Srba i Hrvata. Pa su se prećutno mirili sa sa stanjem “ko šta jamio - jamio”, učvršćujući svoju dominaciju tamo gdje su većina.
Na hercegbosanskoj frustraciji Hrvata u Mostaru zube je polomio i iskusni njemački političar Hans Košnik, kojeg su u njegovom propalom pokušaju rekonstrukcije multietničkog jezgra grada, na cjedilu ostavile upravo zapadne slile, baš one koje su garantovale Dejtonski sporazum.
Nekoliko visokih predstavnika je mahalo batinom specijalnih ingerencija, pa je i to prestalo.
Dejtonska trauma
Stvar se potpuno obrnula za ove 23 godine. Srpska vladajuća nomenklatura u BiH predvođena Dodikom kune se u izvorni Dejton. Zašto? Pa zato što je Dejton legalizovao Republiku Srpsku.
Bošnajci bi da mijenjaju Dejton uglavnom u unitarnom, a Hrvati uglavnom u trećeentitetskom pravcu. Pat-pozicija, samo sa donekle drugačijim ulogama u odnosu na devedesete.
Rodonačelnici ovakvog stanja su potpisali tekst u kojem se tvrdi da oni djeluju na temelju poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti. A ostavili su, svako u skladu sa obimom svoje moći i cinizma, zemlju u trajnom postraumatskom stanju.
Njihovi nasljednici pomno njeguju i redovno obnavljaju ratnu traumu, simulirajući terapijsku namjeru.
Pored prvih zvučnih riječi Preambule na mom primjerku Dejtonskog sporazuma, naslijeđenom od majke, našao sam njenom rukom dopisan uzvičnik. Zato pišem ovaj tekst. Znam šta mi uzvičnik iz Kalesije poručuje: Sloboda, jednakost i solidarnost moraju biti jači od cinizma potpisnika.
Uprkos svemu, bh. građanima po ovim načelima stalno valja mjeriti koliko su svoji na svome i u Bihaću, i u Tomislavgradu i u Zvorniku. Ili - u Sidneju, Torontu, Kelnu.
Ovom tekstu, rekao bi jedan moj drug, fali dubinska empatija i pravi zaključak - kao deus ex machina morao bi se pojaviti kvalitetan okupator koji bi riješio problem i kojeg bi svi zajedno kvalitetno mrzjeli. Do tada se igramo loše beskonačnosti.
( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )