Otpor zaboravu

Okladi, Bijelo Polje, maj 2015.

U rodnom mjestu Miodraga Bulatovića, u okviru Festivala fantastične književnosti, postavljena je na seoskoj školi spomen ploča, kao znak sjećanja na velikog pisca. Istog dana upriličen je razgovor o njegovom književnom djelu. Prilika je svakako da se podsjetimo jednog od velikana naše kulture, autora čiji je roman Crveni petao leti prema nebu, preveden na dvadesetak jezika. Ovaj memento nad opusom Miodraga Bulatovića, čini se kao otpor sveopštem duhu zaboravljanja i potiskivanja istinskih vrijednosti. Bulatović pripada onom rijetkom soju autora, koji su obilježzili kulturu Crne Gore XX vijeka, soju kojem pripadaju Borislav Pekić, Danilo Kiš, Petar Lubarda... Svjedočanstvo da djela umjetnosti ne odlaze u nepovrat i ne podliježu zakonu vremena.

Mefistofelovski Bule, kako su ga zvali njegovi prijatelji savremenici, imao je neobičnu ličnu i porodičnu povijest. Drama ličnog života dobila je svoj umjetnički epilog u njegovoj literaturi. Njegovi junaci opterećeni svakovrsnim nesrećama, gotovo uvijek su sa margine života. U romanima Đavoli dolaze, Heroj na magarcu, Ljudi sa četiri prsta, Peti prst, Bulatović je ispitivao zlo u svim njegovim aspektima, istorijskom, psihološkom, antropološkom, socijalnom ili egzistencijalnom prostoru. On jeste prvorazredno pisac demonskih sila u čovjeku, tvorac literature u kojoj se kao u ogledalu oslikava mračno naličje života. Njegovi heroji su anti-heroji, poklonici dionisijskog kulta čulnosti, opterećeni tjelesnim uživanjima. U hiperboličnom maniru Bulatović će prikazati raznovrsne forme fizičkog i mentalnog nasilja.

Od kada je 1950. objavio priču Moja majka u kragujevačkom časopisu Naša stvarnost, najavljen je novi spisateljski glas u našoj književnosti. Miodrag Bulatović preuzeo je na sebe nezahvalnu ulogu glasnogovornika epohe u kojoj su se desili neki od najstrašnijih zločina nad čovjekovim umom i savešću. Vjera u besmisao i dijabolična percepcija svijeta, u njegovoj prozi zauzima dominantno mjesto. Groteskno pomjereni svijet, sav u patnji i paradoksima, simbol je najdublje izopačenosti. Koristeći efekat oneobičavanja Šklovskog, stvorena je projekcija koja šokantno djeluje na čitaoce. U tome leži umjetnička snaga Bulatovićeve literatute.

Ono što je Ingarden nazvao metafizičkim kvalitetom tragičnog nije puko domišljanje. U Bulatovićevoj književnoj filozofiji odbacuje se dualistički koncept i suprotnost između dobra i zla. Opsjednutost destrukcijom u ljudskoj prirodi, koja ga intrigira tokom cijelog stvaralaštva, navelo ga je na zaključak da je svijet života u svojoj biti - tragičan. To potvrđuje izvrnuta i neshvatljiva logika ljudske istorije. Mračna uobrazilja Bulatovićeva, postaje uveličavajuća lupa za sagledavanje najgrubljih pojava i događaja. Nesrećni događaji iz piščeve biografije transponovani su u snažan umjetnički izraz, a prolazeći kroz filter piščeve svijesti dobili su i zastrašujuću veličinu. No, književni ideal, kao i u Kišovoj Enciklopediji, nisu istorijske ličnosti, već obični ljudi, stradalnici ubogi i kljasti iz nevidljivih haustora i podruma koji podnose nasilja ideologija i besmislenih ratova, ali i svog socijalnog porijekla u položaja.

Bulatović je imao smjelosti da otvori Pandorinu kutiju, ta vrata pakla odakle su pokuljale neviđene gadosti, prijeteći da u naletu apokalipse ponište sve što je ljudsko. Ljudsko tijelo je mučeno, izloženo najraznovrsnijim oblicima iživljavanja, da bi se kroz groteskno naglašenu tjelesnost dao prikaz ljudske drame.

No, da li je Bulatovićeva vizija cjelovita i da li je upotrebljiva? U Heroju na magarcu on zapisuje da bi zlo bilo manje zlo ukoliko bi bilo zaboravljeno. Ovako zlo ostaje sa svjedokom. Razobličavanje nasilja ima katartičko svojstvo djelujući na posmatrače. Ne dozvoljava zaborav. Još strašnije od počinjenog zločina je tišina ravnodušnog ćutanja. Bulatović je to duboko osjećao. On hoće da bude svjedok - da nasilje ne bi potonulo u tamni vilajet ne-sjećanja. Učinjeno zlo je dvostruka kazna za nevinu žrtvu. Onda kada se dogodilo i onda kada iščezne iz ličnog i kolektivnog pamćenja. Za Bulatovića književnost je jezik kojim se bilježi i trajno učva od zaborava uspomena na bezimene stradalnike, umorene bez krivice. Zločinstvo je možda moguže oprostiti, ali je moralno nedopustivo zaboraviti. Pisani zapis kao kenotaf ne dopušta da veo zaborava prekrije patnje nevinih ljudi. Time nas pisac zapravo budi iz zone drijemeža, alarmirajući surovim scenama nasilja našu savjest. Bulatovićeva književna riječ i jeste zvono na uzbunu.

Pisac je i sam osjetio pritisak ideologizirane javnosti. Nakon štampanja romana Crveni petao leti prema nebu, uznemirila se književna čaršija, žestoko se obrušila na autora. Pitanja pljušte: Ko je crven? Zašto je crven? Ko je petao i zašto leti u vis? Čemu služe Bulatovićeve aluzije?... Kao i njegovi junaci, Bulatović je snažno hodio stazom života ne dozvolivši da ideološko idolopoklonstvo zamuti njegov bistar um i pronicljivost rasuđivanja. Prije svega i poslije svega - on je ostao gorštak sa Oklada...

U nadahnutom tekstu o Bulatoviću, Mirko Kovač ističe njegov originalan karakter, nepredvidljivost i duhovitost do bizarnosti, stavljajući nam na uvid njegov neuobičajen profil ličnosti. No ne manje je fascinantna njegova životna energija, koja se pretočila u njegovu živu književnu riječ, bogatu semantiku. Cjelovita književna zaostavština Bulatovićeva napaja se iz energetskog vrela njegove stvaralačke ličnosti. On jeste obdaren čudesnom fantazijom, imaginacijom i maštom.

I pitanje za kraj, pitanje kao konstatacija o darovitom piscu iz Oklada bjelopoljskih, sa čijeg uzvišenja svjetlucaju u daljini svjetla mirne kasabe ispod i plavetnilo čistog neba iznad. Piščevo književno hodočašce od Kruševca, do Beograda, Pariza, boemskih krugova u Francuskoj 7, do emigrantskih krugova, ovih apatrida odbačenika i izgnanika. Ako ne bude primljen na vrata, Bule će ući kroz prozor u Klub književnika, važilo je za pisca čiji siloviti temperament ne obavezuju nikakve konvencije niti pravila.

Kada doista spoznajemo smisao? Ne kada u prašnjavim kabinetima zauzimamo naučne stavove, već čitanjem knjiga poput ovih. Tada samu klicu života spoznajemo na autentičan način. Beskrajni plavi krug, u njemu treperava Bulatovićeva zvijezda, da se poslužimo Crnjanskim. Svejedno da li smo donijeli odluku da je vidimo ili ne... Ona blista...

( Sonja Tomović-Šundić )