Miraš Martinović: Traganja za tajnom i ukrštenim sudbinama

Miraš Martinović poznati crnogorski pisac, osoben po antičkim temama na prostoru Crne Gore, stvarnim i metafizičkim pejzažima, koje otkriva kroz priče, poeziju, romane, eseje i putopise, a nedavno je u jednom danu, objavio dvije knjige.

Riječ je o knjigama “Povratak u Aleksandriju” (Nacionalna zajednica Crnogorca Hrvatske i Skaner studio, Zagreb) i “Glasovi iz kamenu” (Javna ustanova kulture Herceg fest Herceg Novi). Neposredno prije ovih, Martinović je objavio knjigu “Luk i lira”.

Pomalo atipično: dvije knjige, u jednom danu?

Atipično, može se reći, ali nije tako. To je prirodni slijed, zaokruživanje mog trodecenijskog rada. Krunisanje traganja upornog istraživača. Nije u pitanju knjigomanija. Ko zna za ono što radim i kako radim, izgledaće prirodno, izlazak dvije knjige u jednom danu. Dakle, nije nemoguće.

Povratak u Aleksandriju, vašu do sada najkompleksniju knjigu, čini pedeset jedna priča, tačnije metafora.

U toj knjizi, koja na najbolji način artikuliše moju poetiku, za teme sam uzimao ličnosti i istorijske događaje iz višemilenijskog trajanja; pisce, filozofe, one koji su meni najbliži i najdrži, praveći neku vrstu imaginarnih biografija, izmišljenih i stvarnih životopisa. Neku svojevrsnu enciklopediju mrtvih, a uvijek živih, mjesta, ljudi i događaja. U svom vremenu bili h e r e t i c i, oni koji su se bunili protiv ustaljenih sistema, rušili kanone, bili previše slobodni, a tu slobodu, najčešće, platili glavom…

Povratak u Aleksandriju, znači povratak u opšte sjećanje. Taj grad simbolizuje - grad memorije, grad biblioteke, koja je izgorjela, a uprkos toj činjenici, knjige žive. Ideje žive. Sve živi. To je neka vrsta čitanja iz pepela. Ideje se ne mogu spaliti. Ova knjiga je čitanje imaginarnih knjiga iz imaginarne biblioteke. Biblioteke koja čuva ideje. Ove priče su i faktografske i arhetipske. Aleksandrija je arhetipski grad, a njena biblioteka arhetipska biblioteka. Ideja mi je da se u nekoj budućoj knjizi bavim životima njenih bibliotekara, čija su imena sačuvana, uz šture podatke, koje bih ja nadogradio pomoću imaginacije. Imaginacija je najsigurniji rezervoar podataka. Sve što se može zamisliti, ona čini stvarnim.

“Glasovi iz kamena” koncipirani su drugačije. Rekli ste da je ova knjiga prepisana sa kamenja Crne Gore.

Riječ je o zapisima u kamenu, čija se slova čitljiva, neka izbrisana vremenom, jedva se naziru. Na svoj način sam te zapise nadogradio, poetizovao ih. Oživio one koji su kodirani u njima, dao pjesnički produžetak, mogućnost daljeg trajanja. Slova sa kamena, nastavljaju da žive u slovima ove knjige, u njenim poetskim refleksijama. Ovo je knjiga glasova zatomljenih u kamenu. Tražio sam za svaki poseban ključ. Knjiga liči na veliki hor u kome zajednički pjevaju mrtvi i živi.

Knjiga “Luk i lira” je nešto drugačija, neka vrsta vašeg duhovnog dnevnika, koji je nastajao na različitim lokalitetima, mjestima, u gradovima. Kako biste definisali vašu poetiku?

Pisac, znači senzibiltet, pisao je Kiš. Ako je to istina, a jeste, bez sumnje, moj senzibiliet su orkestrirali davnji vjekovi, sa kojima sam se prepoznavao. Konkretno, kada je petoknjižje Neotkrivena zemlja u pitanju, u sklopu kojega je 'Luk i lira', moj senzibilitet je pokretala, nepoznata i malo poznata Crna Gora. Civilizacije su na njenom licu ostavile brojne tragove, neke vidljive, a mnoge nevidljive. Moj život, usuđujem se reći, a da ne zazvuči patetično, teče u znaku tih otkrivanja i otkrovenja. To je posao posvećenika. Otkrivati zemlju, tragove, njene dubine... ja uspostavljam kontinuitet, svijest o nama, i Crnoj Gori. I to je misija, koju slijedim.

Kazali ste da tragate za tajnom Crne Gore. Tom konstatacijom, definisali ste i vašu poetiku i etiku, odnosno odredili i vas i vašu literaturu.

Na spontano pitanje moje prijateljice: za čim ja to tragam, spontano sam odgovorio da tragam za tajnom Crne Gore, za njenim bićem koje pulsira kroz našu memoriju, našu mitologiju i istoriju, kroz legende, epsku i lirsku poeziju, kroz predanja, povelje i zapise… Ovim sam, na najbolji način, definisao moju poetiku, a i etiku, i etika je bitna odrednica svakog pisca. Osluškivao sam i osluškujem tradiciju, a bez tradicije nema velikog djela. Treba sve prethodno da se u nama oglasi, pa tako uspostavi sadašnjost. Seferis je govorio da u sebi čuje Homera i tragičare i kompletnu Grčku u svom duhovnom i istorijskom hodu.

U mojim knjigama, ono nevidljivo lice Crne Gore, dovodio sam u vezu sa njenim vidljivim licem. Čitao po površini i dubini, ono suštinsko i sudbinsko, tajanstvene znakove i njihova značenja.

Može se reći da vi, tragajući za prošlim, tražite sadašnje vrijeme. Konstatujete da živite u ponovo nađenom vremenu i da ste u jednoj posebno specifičnoj vremenskoj dimenziji.

Interesuju me artefakta, i ona druga suptilnija strana, neprekidno tkanje, nevidljiva zbivanja, ponorni tokovi istorije i života, kako su ih poimali i opisivali francuski analisti, oni iz čuvene škole ANALA,Fernan Brodel, Lisijan Fever i drugi... Intresuju me stvari, ali i njihove sjenke. Drevni govor, i odjeci toga govora....koji pulsiraju u našem govoru, našoj memoriji. Mi u sebi nosimo prethodnike, njihove sudbine. Oni govore kroz nas, sanjaju u nama. I dok mi trajemo, oni traju. Mrtvi su živi, dok ih se živi sjećaju, rekao je, mislim, Mišel Turnije. To je nepobitna istina.

Miraš je prepješačio svoje knjige zapisala je Božena Jelušić.

Upravo tako; gdje bi se god ukazao neki trag, otvorilo arheološko nalazište, nešto što bi otkrili arheolozi, tamo sam išao, na lice mjesta. Otuda počinjao.

Prije gotovo dvije decenije, iskrsnuo je naslov NEOTKRIVENA ZEMLJA. Taj naslov sam slijedio, kao neku magmu oko koje se sve okuplja, kao lozinku koja otvara lavirinte vremena, pa su tako, u razmaku od jedne decenije, nastajale knjige: “Nevidljivi ljetopis”, “Govor kraljeva”, “Govor zemlje”, ”Sašaptavanje s memorijom”, i sinteza tih traganja i pjevanja u ovom petoknjižju, upravo objavljena knjiga “Luk i lira”.

Prvobitno sam zamislio da, u petoknjižuju, opišem predjele, koje sam obilazio. Mjesta gdje je čovjek ostavio tragove o sebi i svom postojanju. Gdje nema čovjeka, a gdje je prisutno njegovo trajanje. Tragao sam za tim produženim trajanjem. Osjećao sam čestice njihovog duha kako lebde nad predjelom. Da sam ostao kod opisa mjesta, iako tih opisa u ovim knjigama ima, bio bi to putopis. Dublje sam ponirao i poimao, te sam u predjelu tragao za sudbinama, koje su nosili naši prethodnici, a koje su nastavile da obitavaju u nama. Tako je predio ostao u funkciji čovjeka, a i čovjek u funkciji predjela. U ovim knjigama se te koordinate, negdje, suptilno i duboko ukrštaju. Konkretnije rečeno - tragao sam za ukrštenim sudbinama. I snovima koji postaju stvarnost.

Dakle, u njima, ali ne samo u njima, već i u mom ukupnom antičkom korpusu, koji im je prethodio, tragam za duhom podneblja, u smislu kako ga definiše veliki engleski pisac Lorens Darel, koji zagovara duh mjesta, duh zemlje, koncentraciju i taloženje stoljeća, prah koji su ona ostavila, koji se u ovim knjigama pretvara u živi govor, koji je i naučno detektovan.

Ako postoji grčki duh, francuski duh, španjolski, onda postoji i crnogorski duh, oko koga se nataložila sva prošlost, koja mu daje život, koja ga obnavlja. Duh je ona neuništiva snaga, koja pulsira u zemlji i u čovjeku. Nekom dubljom intuicijom, taj darelovski duh, u ovom slučaju Duh Crne Gore, osjetio sam i prije čitanja Darela. Istina, s čitanjem tog velikog pisca, moja ubjeđenja u tom smjeru su se produbila i potvrdila.

Tumač tajanstvenih znakova i lokalnih boja

Miraš Martinović objavio je dvadesetak knjiga, raznorodnih formi, sa unverzalnim porukama i velikim literarnim vrijednostima.

Martinovićeva osobenost je i u tome što teme sa prostora Crne Gore uvezuje u markantne civilzacijske tačke, koje istrajno traži i nalazi, pa u njegovoj literaturi lokalne boje i tonovi, dobijaju nivo opštih mjesta, uvezanih zajedničkim nitima i civilizacijskim dometima sa širokih geografskih prostora: od nekoliko stihova iz epa o Gilgamešu, nađenih u ruševinama Doklee, do zapisa sa kamenja Crne Gore, koje je Martinović pretočio u živi i autentični pjesnički govor.

( Slavica Kosić )