"Bure baruta" otvara novu sezonu CNP-a: O Balkanu i generacijama koje je pojela tranzicija

Svojevrstan rendgen balkanske duše, ono što Balkanci jesu ili su (možda) zaboravili da jesu, biće prikazano u novoj predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta, a u pitanju je predstava koja je živa i koja diše, što će publika i osjetiti. Komad “Bure baruta” po tekstu Dejana Dukovskog režirao je makedonski reditelj Dejan Projkovski, a premijerno će biti prikazana u CNP-u 12. oktobra i otvoriti novu sezonu.

Publika će imati priliku da vidi priču o generacijama koje je pojela tranzicija i ljude koji, zaglavljeni u blatu, čekaju, ali će biti predstavljene i sve lijepe i srećne strane Balkana i ljudi koji su još uvijek istinski Balkanci. Projkovski ovu predstavu režira za CNP nakon “Bure”, a ne krije da je prethodna saradnja na njega ostavila pozitivne utiske i da crnogorsko pozorište osjeća kao jedno od ‘svojih’. Posebno ističe oduševljenje crnogorskim glumcima za koje kaže da imaju donkihotovsku snagu i radost, pa i da su oni vrijednost i potencijal crnogorskog teatra, a dok su radili na ovom komadu, kaže, zajedno su sanjali i mijenjali se.

U intervjuu za “Vijesti” uoči premijere, Projkovski je otkrio šta još publika može da očekuje od ove predstave, ali i šta on sam očekuje. Govorio je o Balkanu i borbama koje se u našim društvima još vode i kazao da sve ono što misli o nečemu obično prokomentariše kroz svoje predstave.

Nakon “Bure” koju je publika odlično prihvatila, ovo je Vaša druga predstava u Crnogorskom narodnom pozorištu. Znači li to da nosite pozitivne utiske?

Svaki reditelj ima ona pozorišta koja može nazvati svojim pozorišnim domom, odnosno pozorište u kojem se on pronalazi, gdje se slaže sa ljudima... To je ono pozorište u kom možemo zajedno i da sanjamo i da radimo... Dok smo radili Buru zapravo smo pronašli naš zajednički pozorišni svijet. Drago mi je da sam ovdje po drugi put i da radim “Bure baruta”. Biće tu pedesetak ljudi na sceni, a rekao bih da zajedno ličimo na jednu fabriku koja stvara snove.

Predstava “Bure baruta” donosi specifičnu priču tematski aktuelnu među svim generacijama i danas... I iako je napisana tokom devedesetih godina, postala je klasik, pogotovo u pozorištu. Na šta će biti fokus u ovoj izvedbi?

“Bure baruta” je jedan tekst koji je Dukovski pisao za vrijeme tranzicije u Makedoniji, a donosi priču o generacijama koje je tranzicija pojela. Prvo, smatram da se ta tranzicija na Balkanu nije završila. Tranzicija je zapravo postala jedan sistem koji i danas živimo i koji nastavlja svoju aktuelnost. Ono što je meni interesantno je zapravo to što je Dukovski, smatram, jedan balkanski Čehov koji piše o običnom, malom čovjeku, o čovjeku koji predstavlja svakog. On govori o malim ljudima koji imaju velike snove i nade.

Naša predstava još govori i o ljudima koji čekaju. Nekako svi nešto čekaju. Neko čeka bolje dane, neko zelenu kartu, neko vizu, neko posao... A sve ono vrijeme koje prođe dok čekamo način na koji ćemo da živimo je život. Ovo je upravo predstava o tim ljudima. Mislim da je ovo jedna lična priča iz ugla pojedinca, a sa druge strane govori i o onome što mi jesmo, predstavlja balkanskog čovjeka koji živi, priča, filozofira, a svaka od tih situacija se može prenijeti u kafanu gdje će imati svoju katarzu. Ovo je predstava koja se okreće prema čovjeku, prema malom čovjeku, individui... Dukovski se okreće običnim ljudima tražeći odgovor na pitanja i definiciju onoga šta je ljubav, šta je život, šta je sreća, šta je smisao postojanja... A sve to iz balkanske perspektive. Balkan je pun filozofa koji filozofiraju dok piju svoju lozu. Sa druge strane, predstava opet govori i o tome zašto Balkan jeste najljepše i najsrećnije mjesto za život. Predstava otkriva šta je ono što mi imamo a drugi nemaju i šta je ono što mi zaboravljamo da imamo. To su možda dvije glavne linije predstave i, naravno, sve što nosi Balkan - suze, znoj, krv, sperma, osmjeh..., a sve to se povezuje sa ljudima koji su se zaglavili u blatu. Ova predstava je zbog toga pokušaj, krik, da se izađe iz ličnog blata...

Priča koju predstava donosi nije samo makedonska, već pripada svima koji pročitaju dramu ili u čijem se teatru izvede... Koliko je univerzalnost bitna u pozorištu?

Ono što je važno i što je mjerilo težine jednog dramskog teksta su granice, odnosno univerzalnost priče. Mi dok radimo na ovoj predstavi i pričamo o njenoj tematici govorimo o Balkanu i regionu. Tekst je toliko igran po čitavoj Evropi da to potvrđuje njegovu univerzalnost, ali jedna privilegija koju imamo mi dok radimo “Bure baruta” je ta što smo mi ovu priču sami iskusili, radimo je na osnovu lične konstrukcije, možemo poistovjetiti ili transformisati snove i ideje koji se spominju u priči. Evo, kako se približava premijera sve više sam ubijeđen da smo našli priču o ljudima koji uvijek nešto čekaju. Godinama smo se pretvorili u jednu veliku željezničku stanicu, čekamo vozove koji ne idu tamo gdje bi trebalo da idu, a mi još uvijek čekamo. I čekamo. Čekamo... I čekajući, naše lične predstave se privode kraju. Ova priča nam je i neki pokazatelj, možda i bunt, da se čovjek nekad mora smijati i preko suza.

Koliko je važno da teatar donose i nešto buntovničko?

Mislim da teatar nikada ne treba da nudi odgovore, već samo da postavlja pitanja, da determiniše stvari i otkrije koje su teme i prava pitanja koja treba otvoriti i pokrenuti. Ja se nadam da će ova predstava to i učiniti. Na umu mi je uvijek ono pitanje “Može li pozorište promijeniti svijet?”. Ja smatram da je važno da se promijenimo sami mi i da postanemo bolji ljudi. Važno je da pozorište bude svjesno trenutka u kom se nalazi i da ne bude ni slijepo ni gluvo na ono što se događa okolo. Najvažnija stvar je da pozorište diše trenutak i ako ono zaista odiše sadašnjošću onda tu nema greške.

Da li je teže raditi na predstavi koja je ovoliko univerzalna, a opet i toliko lična i balkanska?

Predstava je malo kao rendgen balkanske duše. Dvije stvari su vrlo važne za nas - da pričamo pravimo jezikom koji će biti prepoznat, i sa druge strane da uđemo u estetiku u smislu da napravimo naš posebni pozorišni jezik, što je vrlo važno za svaku predstavu. Predstava se može poistovjetiti sa onim trenutkom kada čovjek iskače iz aviona i par sekundi razmišlja hoće li mu se padobran otvoriti. To je adrenalin koji se osjeća pri slobodnom padu i možda je to definicija za ludilo koje će naša predstava donijeti.

Kazali ste nedavno da se vrijeme u kom žive junaci predstave može nazvati ‘tiranijom banalnosti’. Možete li objasniti na šta se tačno mislili i kako se to može prenijeti na današnje prilike?

Ovdje, dakle govorimo o malom čovjeku, jer smo toliko pričali o opštim stvarima da smo zaboravili na same sebe. Dozvolili smo sebi da postanemo kreditna kartica, jedan matični broj, jedna od mnogo materija. Tiranija banalnosti je zapravo taj sistem koji nam uvijek plasira strašno važne i bitne stvari, a kad se čovjek probudi shvati da je to zapravo jedna banalnost i da živimo tu ‘tiraniju banalnosti’ koja nas svakodnevno bombarduje.

Šta mislite, da li smo mi kao Balkanci prihvatili sve ono jesmo, ili se ipak pokušavamo prilagoditi nekim drugim, možda, nametnutim strujama?

Ima nekoliko veoma interesantnih replika u ‘Buretu baruta’. Jedna kaže: ‘Zašto sve što je lijepo događa se drugim ljudima, na drugim mjestima, šta smo mi pogriješili?’. Ja mislim da je ovo možda neki trenutak kada se Balkan budi ili se probudio. Da bi čovjek došao do pravih odgovora na sva svoja pitanja, mora prvo naučiti da putuje u svoju glavu i da nauči da putuje ka svom srcu, jer će samo tako doći do pravih odgovora, mislim da je to iz Gilgameša. Zato kažem, ovo je trenutak kada Balkan treba da se okrene sebi. Sve odgovore koje tražimo negdje drugdje, zapravo su duboko u nama. Mislim da je važnija sadržina nego pakovanje onoga što dobijamo. Previše se oduševljavamo šljaštavim paketićima koje nam nudi Zapad. Previše vremena je Balkan potrošio na to da bude neko drugi. Previše smo vremena potrošili da postanemo nešto što nijesmo, da uđemo negdje, da se dopadnemo nekome, a u svemu tome smo se malo zaboravili. Zaboravili smo kakav Balkan stvarno jeste i kakvi smo mi, tako da mi u ovoj predstavi, rekao bih malo i ironično, radimo ono što je Diogen- tražimo čovjeka u sred bijela dana, tražimo balkanskog čovjeka, tražimo nas same.

Godine u kojima je tekst nastajao teško se prevazilaze - ‘90. godine prošlog vijeka, čine se daleko i mnogi događaji nekima su možda nedokučivi, a opet, posljedice se i danas osjećaju... Da li smo prešli preko tih momenata iz prošlosti?

Ja sam uvijek optimista i zbog toga smatram da smo dosta naučili, a imali smo materijala da učimo. Moramo prihvatiti i preći preko svega toga, ali ne smijemo zaboraviti. Možemo graditi novo i možemo razgovarati o svemu, ali takvo iskustvo uvijek moramo imati na umu, sa sobom. Važno za našu predstavu je to što smo svi shvatili da treba da pričamo o nama, o ljudima sa kojima se srećemo na ulici svakog dana. Svi smo izmoreni da bismo pričali o političkim sistemima i politici ili globalnoj politici, jer se zapravo ništa nije promijenilo od antike do danas. Tada se vrh svega zvao Olimp i vladao je Zevs, dok danas imamo vrh koji se zove Brisel, a mi smo oni koji su dolje i moramo naučiti da se radujemo stvarima koje život svakodnevno donosi, a ne da zavisimo od tog vrhovnog...

Da li je čovjek danas naučio da se raduje tim običnim, svakodnevnim stvarima? Da li je prihvatio sebe kao običnog? I da li je čovjek danas prestao da čeka?

Predstava će otvoriti ta pitanja. Ona neće držati lekcije niti savjetovati. Da li možda čekajući i gledajući u daljinu zaboravljamo ono što jesmo. Ima jedan super vic: “Pričaju dvije plavuše. Jedna je sa jedne strane obale rijeke, a druga je na drugoj strani te rijeke i dovikuju se. Pita jedna plavuša drugu: ‘Kako da dođem do druge strane rijeke?’’, a ona joj odgovara: ‘Pa već si na drugoj strani’. Sve to je zapravo pitanje perspektive.

Imate li neka očekivanja dok radite na predstavama i šta očekujete od komada “Bure baruta”?

Umjetnost je jedan lični maraton. U svakoj predstavi mi moramo biti bolji sami od sebe i od onoga što jesmo. Tako ćemo iznenaditi sebe, samim tim i publiku, i ispričaćemo našu priču. Moja očekivanja su da ova predstava bude bolja od prethodne.

Kako biste najavili premijeru predstave?

Kako ono kaže Šekspir - ‘Glumci igraju odlično, ono što se ne svidi publici je moja greška’. Ovo je predstava koja je puna ljubavi, suza, znoja, sperme, života, smijeha. Predstava koja je živa i diše i vjerujem da će biti predstava u kojoj će publika biti dio ansambla i da ćemo zajedno disati tokom trajanja izvedbe. Koja je cijena teatra koji čuva kulturu i gradi mostove sa drugima?

Da li se na Balkanu dovoljno ulaže dovoljno u umjetnost?

Mislim da nikada nije dovoljno. Vrlo lako se koriste rečenice poput onih da je pozorište nacionalni teatar, da ono čuva identitet, tradiciju, kulturu, jezik... Ja kada debatujem na slične teme uvijek pitam koliko to košta. Koliko košta kada neko ima sve ono što se ispriča kroz teatar? Koliko košta to što je neko ili nešto jedan od stubova nacije i čuva i njeguje kulturu, tradiciju, jezik, a uz to i gradi mostove i širi puteve ka drugim državama i drugim kulturama? Mislim da za tako nešto ne treba štedjeti, već u to treba ulagati. Treba ulagati u ljude na svaki način. Treba se ulagati i u tehnologiju, jer mi se čini da smo malo zaostali za trendovima kada je tehnologija u pitanju, moramo biti u toku sa raznim načinima produkcije, režije, snimanja, pa i svega drugog kada je tehnologija u pitanju.

Kako biste prokomentarisali i druge prilike na Balkanu?

Ja znam da nijesam političar i time se ne bih bavio. Sve što imam da kažem ja mogu reći kroz svoje predstave. Veliki jedan reditelj, Ervin Piskator, otac političkog teatra, uvijek je pričao da je najlakše nešto reći, ali je najteže pričati u velikim slikama, a to je pravo pozorište: kada čovjek stvara svoj pozorišni jezik. Svaki moj komentar o tome, nadam se da ću vam ispričati kroz ‘Bure baruta’. Crnogorski teatar vrijedi zahvaljujući glumcima

Šta mislite o crnogorskoj pozorišnoj sceni, o produkciji i prilikama u teatru?

Ono što je najvažnije za svaki teatar su glumci. Ja mogu da pričam o njima. To su jedni vrhunski glumci, veliki majstori svog zanata i ono što je najvažnije je da imaju donkihotovsku radost i ludilo. To je veoma važno - da kada si na sceni imaš donkihotovski snagu. To nije samo moje mišljenje. Mnogo je kolega koji su radili ovdje i uvijek međusobno komentarišemo kako crnogorski teatar, zahvaljujući glumcima, ima veliki potencijal i vrijednost. Kada pogledate našu Buru, vidjećete sav taj potencijal, snagu, vjeru i izdržljivost.

Ekipa predstave

Ekipu predstave čine: scenograf Valentin Svetozarev, kostimografkinja Tijana Todorović, muziku je radio Goran Trajkoski a izvršne producentkinje su Nela Otašević i Janja Ražnatović. Igraju: Mirko Vlahović, Goran Vujović, Aleksandar Gavranić, Danilo Čelebić, Vukan Pejović, Vanja Jovićević, Zoran Vujović, Ana Vučković, Marko Todorović, Petar Burić, Branimir Popović, Nikola Perišić, Mišo Obradović, Dejan Ivanić, Dušan Kovačević, Jelena Nenezić Rakočević, Stevan Radusinović, Jadranka Mamić, Slobodan Marunović, Gojko Burzanović Filip Đuretić, Dragan Račić...

( Jelena Kontić )