Govorimo o mogućnostima

Naslov ovog teksta pozajmljen je iz UNICEF-ove kampanje koja je promovisala uključivanje djece sa posebnim potrebama u redovne društvene tokove - na prvom mjestu u proces obrazovanja. Kada se njen originalni naslov prevede na srpski jezik, ovaj „govor o mogućnostima“ dobija makar dvije varijante. Jedna prosto konstatuje da mi ovdje govorimo o mogućnostima društva i pojedinaca u njemu, dok je druga varijanta imperativna. Ta druga opcija prevoda poziva i mobiliše ljude da o mogućnostima (sopstvenim i tuđim) počnu da razmišljaju i govore, ako to do sada nijesu činili.

Lično meni, više se dopada forma imperativa, jer je primjerenija temi i stanju društva u kome nas, ova plemenita kampanja, zatiče. Dakle - hajde da se pokrenemo, da se mrdnemo i da počnemo misliti i govoriti o mogućnostima pojedinica u našem društvu, ali istovremeno i o mogućnostima društva (institucija društva) da prihvati pojednica i njegove specifične teme.

Nema veze što kampanja nije izvorno naša i nije bitno što su ideje, projekti i novac za bilborde stigli sa strane (UNICEF, Savjet Evrope...). Doživljavam da taj opšti „ uvoz pameti i morala “ (kao sastavni dio evro-integracija), koji ima i svoje karikaturalno naličje, ponekad prosto podsjeti na neše temeljne vrijednosti. Te vrijednosti (osjećaj za bližnjeg npr.) razvijali smo i čuvali vjekovima i njih smo, makar podjednako i makar istovremeno, baštinili sa ostatkom svijeta. Dakle, zaboravljam neprijatan kontekst u kome nam se o čovjekoljublju i ljudskoj ravnopravnosti govori sa Zapada, kao da smo stanovnici amazonskih prašuma... zaboravljam, jer smo sami tome doprinijeli, jer je nesumnjiva odgovornost svih nas za takvu percepciju ovih prostora od strane drugih... zaboravljam, jer mi je nesumnjiva sopstvena odgovornost... i od srca pozdravljam pomenutu kampanju, kao poziv da pronađemo sami sebe.

Dakle, inkluzivno obrazovanje! Veliki pomak u odnosu na soc-realističke „specijalne škole“ ili „specijalna odjeljenja“, koje svi pamtimo sa nelagodnim osjećajem. Pomak i korak, ali samo na planu ideje i razmišljanja. Poznajem ozbiljne defektologe koji sa opravdanom skepsom gledaju na cijelu kamanju i način na koji se o tome priča. Jer, lijepe ideje su i dalje samo ideje, a njihova neoprezna ili nespretna primjena u praksi može da donese ružnu i bolnu realnost.

Baš nemam namjeru, a nemam ni valjanog razloga, da tražim pojedinačne krivce za bilo šta... samo kao građanin Crne Gore skrećem pažnju sebi i drugima na nekoliko činjenica:

- od vremena kada smo gledali one simpatične bilborde i spotove o jednakosti naše djece - pa sve do danas, mi nemamo adekvatan zakon koji bi podržao plemenite ideje i omogućio njihovo sprovođenje u praksi,

- samim tim, nemamo ni siguran finansijski fond koja bi obezbjedio sprovođenje inkluzivne nastave (uslovne prostorije i prateća nastavna sredstva; obezbjeđenje stručnih lica za obavljanje funkcije asistenta u ovoj vrsti nastave; obezbjeđenje logopeda, defektologa...),

- nedostatak finansija dovodi do nepodnošljive situacije u kojoj roditelji djece sa posebnim potrebama krajem polugodišta i na završetku školske godine traže novac i sponzore za honorare asistentima, jer država ima „Pravilnik o načinu, uslovima i postupku za usmjeravanje djece sa posebnim potrebama“, ali nema obezbijeđen novac za cijelu školsku godinu - što je u određenom smislu gore od toga da nema ni jednog centa. Zašto? Pa zato što je kampanjom i političkom propagandom data jedna fina nada roditeljima i djeci, zato što su se ljudi odazvali pozivu i stekli utisak o civilizovanoj okolini koja ima sluha za njihovu muku i odjednom - nedostaje 150 ili 200 evra! Nekome je ta cifra smiješna, a nekome (mnogima) nedostižna. Ovako, da nije bilo ni centa, ne bismo ništa ni počinjali i ne bismo danas imali utisak lažne nade i lažnih obećanja...

Crkva kojoj pripadam je u velikoj mjeri učestvovala u finansiranju, bolje reći „krpljenju“ ovog projekta, u njegovim pojedinačnim, konkretnim ostvarenjima. I to valjda spada u onaj crkveni novac koji je utrošen na najplemanitiji najsmislaniji način. To i jeste jedan od osnovnih zadataka Crkve. Njena čovjekoljubiva, humanitarna djelatnost... ali ne mogu da povjerujem da ćemo kao društvo i kao država ostati bez zaokruženog sistema, bez dovršenog odgovora, prepuštajući roditelje raznim domišljatostima, poniženjima prosjačenja i sl. - da bi se integraciona priča o evropskim standardima uselila u crnogorske škole i domove.

Cilj ovog teksta je skretanje pažnje na jedan veliki društveni problem. Ovo pisanje bi dobilo na smislu ako bi se odgovorni ljudi, odgovorni istraživači društvenih tema zainteresovali... ako bi se, možda, oglasili roditelji i prosvetni radnici. Ili bar ako bi neko argumentovano demantovao ovo što sam napisao... bilo šta od toga, pokazalo bi da kad govorimo o našim mogućnostima, govorimo o nečemu što postoji.

Autor je rektor Cetinjske bogoslovije

( Protojerej-stavrofor Gojko Perović )