Najprva opera i posljednji dani

Nedavno sam saznao da je crnogorski kompozitor Boro Tamindžić napisao operu Šćepan Mali. Djelo je komponovao sedam dugih godina, kao prvu crnogorsku operu, što je i rekao u televizijskom intervjuu 1988. godine kolegi Zoranu Hristiću, slavnom srpskom autoru koji je Tamindžićev notni zapis držao u rukama smjerno i sa divljenjem.

Može se slobodno reći da ta opera nije bila dovoljno crnogorska, dovoljno prva, a vjerovatno ni dovoljno opera, po mjerilima kreativnih džinova novog doba - režiserke Radmile Vojvodić i kompozitora Žarka Mirkovića. Simbolično, 1992. godine umire Tamindžić i sa njim odlazi jedna epoha, a već dogodine počinje državotvorni ciklus rediteljke koja sa suprugom Branislavom Mićunovićem ganja crnogorske dinaste, monarhe i vladare, ćera ih da se ukazuju na daskama CNP-a, diže ih iz mrtvih i razgibava uz šampanj i ketering - sve iz patriotskog poriva koji se dobro isplati.

Bilo kako bilo - u dvojcu Vojvodić-Mirković proradio je tvrdi gen crnogorstva, pa su krenuli da traže čukun-uzrok nacionalnog bitka i pronašli ga, sjećate se, s one strane Jadrana, u italijanskoj muzici. Godine 2008. javnosti su na zlatnoj tacni predstavili rad stanovitog konzula u Beogradu i peraškog zeta, muzičkog entuzijaste iz napuljskog kraja, Dionizija de Sarna San Đorđa, od čijeg stvaralaštva skoro da je i sami Gugl digao ruke. "Balkanska carica" bila je diplomatska čast raspjevanom knjazu Nikoli koju je De Sarno učinio nemajući pojma da će vijek kasnije to postati najskuplji scenski projekat u istoriji Crne Gore.

Kad danas čovjek odgleda intervju sa Tamindžićem nametne se pitanje - zašto su Vojvodić i Mirković u fioci ostavili crnogorsku operu i rukopis najpoznatijeg nacionalnog stvaraoca koji je marljivo proučavao muziku naroda, e da bi orkestrirali nacrt anonimusa o kom ni Italijani ne znaju ništa?

Kako je Dionizio De Sarno postao važan nacionalni kompozitor, odnosno, zašto je Boro Tamindžić to prestao da bude nakon svih priznanja koje je donio Crnoj Gori, nerijetko u kreativnom tandemu sa Živkom Nikolićem? Ili, pitanje još zanimljivije - zašto bi Njegoša, pjesnika prvog ranga, neko zamijenio amaterskim pjevanijama Nikole I - cara junaka i kiča?

Dakle, imao si priliku da radiš „Šćepana Malog“, tekst vanvremen i moćan, na muziku koju je Tamindžić čuvao kao krunu karijere - a ti si izabrao da kopaš po arhivima i opet simbolički dovedeš Talijane na Cetinje - da osmisle još jedan julski program nacionalnog buđenja. Ne bilo zamjereno, čak i kad Erosa Ramacotija čujem na Cetinju pomislim na četrdeset prvu, sjetim se filma Trinaesti jul za koji je, gle čuda, muziku komponovao Boro Tamindžić. To je nacionalni refleks i kôd koji je svaki vršnjak usvojio u danima SR Crne Gore, kad je ova zemlja donekle ličila na komad države, a maestro Boro morao da izmišlja drvene instrumente od panjeva i dubovine, kako bi komponovao bez dinara za nacionalni teatar.

Sve se to lako zaboravlja - nema veze što je muzika za „Beštije“ dobila pulsku Zlatnu arenu, nije bitno što je izmislio crnogorsku scensku muziku - Tamindžić je preglasan i prećutan. Njegova opera nije pomenuta i nije nikad prikazana. Ne znaju šta pričaju koji kažu da je to prva crnogorska opera. Bolje znaju i čuju Vojvodić i Mirković. Oni su zariljali dublje u crnogorsku crnicu i iskopali najprvu operu, anahroni klavirski zapis kao temelj nacionalnog identiteta i pokazni primjer patetičnog šunda.

Kad istorijske budnice te sorte pobijede umjetnost, nacionalno buđenje prelazi u košmar koji traje dok je para. Državni umjetnici i državni projekti kakvi se godinama serviraju, blizu su da sasvim ogade pomen crnogorskog. Boro Tamindžić je odveć dramatičan i naš, odveć udaljen od cifranja provincijske elite željne svega, koja se tog 13. jula okupila na premijeri u atrijumu Vladinog doma.

Naravno da se niko nije sjetio velikog autora i svi su progutali priču da Crna Gora nema opere do "Balkanske carice". Samo su neki iz Budve sporili da je Vojvodićkina produkcija prva jer je, čoče, "Didona i Enej“ igrana na Gradu teatru 2003. To je bila ujedno i jedina polemika, jedini glas protiv. Crnogorska kulturna scena, pretražio sam novinske arhive, nije pustila glasa kad su joj pred očima prekrižili djelo najvećeg kompozitora.

U povodu veselih majskih svetkovina, makar to bilo dosadno i zaludnja rabota, dužnost je skrenuti pažnju na rošavo lice kulturnog koncepta na izdisaju, crnogorske državne kulture i privilegovane grupe udarnika koji uvijek biraju kič i vlast.

( Brano Mandić )