Šator age Dodik-age

Milorad Dodik i prateća mu svita odlučiše ovog vikenda da obilježe godišnjicu katastrofalnih poplava. I to je u redu. Čak je i Šamac, grad koji je uz Doboj najviše stradao, logično, određen za centralno mjesto obilježavanja ovog nesrećnog događaja.

Da li su prvi glavaši u Srpskoj podijelili nešto pomoći najčemernijim, koji ni godinu dana poslije ne mogu sastaviti parčad svojih rasturenih života? Jesu li na obilježavanje godišnjice pozvani svi ti heroji od Doboja do Bihaća koji su spašavali staro i mlado, stoku i imovinu?

Ma jook, šta vam je!

Šatorska kultura, sa šatorskom tehnologijom i šatorskom filozofijom, zahtijevala je, naravno - šator. A, šator je alfa i omega vladajuće strukture, šator je crkva i crkvište, škola i dvorana. Amfiteatar, sunce ti poljubim! Da se ne bi tradicija dirala, šatoraši koji deru kožu nesrećnom narodu, evo druga će decenija, razvukoše bijelu čadorčinu sred Šamca grada i dernek je mogao početi.

E sad, sa čim uporediti ovaj nadrealni i nakaradni hepening? Kako je moguće da godišnjicu tragedije neko obilježava svenarodnim veseljem u kičastom bijelom šatoru? Pa, zamislite samo kada bi Japanci na godišnjicu stradanja i nuklearne katastrofe u Fukušimi napravili tehno parti? Zamislite kada bi u Nju Orleansu na mjestu pucanja nasipa iznikao neki hard kor festival? Ne bude, ljudi, ne biva!

I nije samo problem u bazičnom nedostatku empatije spram grada, građana, stradalnika... Još veća i bolesnija je činjenica da je ova skarednost narodu predstavljena od strane režimskih medija kao neka vrsta poklona Velikog vođe svojim vjernim, a bijednim, podanicima. Pohvališe se prije šatorske pijanke koliko su uložili, koliko obnovili, koliko pomogli, kao da su iz svojih džepova velmože platile sve to.

A, niko ne spomenu tebe čitaoče, kome đeljkaju od plate do penzije, od registracije automobila, do doprinosa na sve znano i neznano. Da l' je u redu za tvoje novce praviti, umjesto skromne i svrsishodne priredbe komornog tipa, turbo-folk dernek? A i što bi te neko pitao? Tvoje je bilo da prošle godine zaokružiš Baju i Bajine, a ostalo je do njih.

I zato je taj bijeli šator, namijenjen starletama i pjevaljkama, EEG slika tvog mentalnog stanja. Nije Milorad Dodik i njegov PR tim kriv što ne razlikuju komemoraciju od derneka. Nisu oni krivi što na mjestu najveće prirodne katastrofe u posljednjih nekoliko decenija prave dens flor.

Kriv si ti, derane! Preveslan i prevaren i od poplave i od vlasti što stojiš onkraj čadora i čekaš sa strahopoštovanjem da ti neko od "probranih" baci kakvu oglabinu i doda plastičnu čašu sa ishlapjelim pivom! Da, da, i ti sa one strane ekrana koji glasno pljuješ u katodnu cijev kad vidiš lumperaj, a koji si u prisustvu Dodikovih kurirčića manji od makovog zrna, da, i ti si kriv.

Šta se bijeli u Šamcu ravnom, u Šamcu zelenom? Da je snijeg, vlast bi ga već pokrala za hlađenje viskija. Da su labudovi, već bi odlepršali u kakvo privatno etno-selo. Nit' je snijeg, nit' su labudovi! A nije ni šator, kao što misliš! To se bijeli zastava kapitulacije i predaje naroda slijepog, obespravljenog, zlostavljanog i zaboravljenog. Bjelasa se krpa kojom rob hudi po automatizmu maše, da ga ne zakači Bajin pogled dartvederski. Nije to šator, da se bijeli.

On je tek puka izmaglica, fatamorgana, na koju sa onu stranu ekrana pljuje ustrašeni puk dok gleda orgijanje "izabranih predstavnika". Taj šator, zapravo, ima boju šarene laže, boju koju svaki luzer odabere i zamišlja dok mu Baja-aga Dodik-aga priča bajke.

Vidim, pljuju po šatoru svi od Posavine do Šamčana. Pa što ga ne opkoliste, što za zdravlje junačko ne upitaste velmože???

Ali dok je Miloradu ovakvog naroda, biće slava i slavica, svetkovina i derneka, pa makar padali u dane tuge i komemoracije. Čitava ova država je naplavina ljudske bijede preko koje se vijore silni bijeli šatori paša i velikaša. A, Bog gleda sirotinju, pa im potop šalje. Ako, sirotinjo, i Bogu si teška.

A, pod šatorom, političari i djeca im iz zajebancije prave grupe po društvenim mrežama radnog naziva "Pišaj po sirotinji". Kad može Bog, što ne bi i raspašoj klinci?! Ako, ako...

Malo poplave, malo Mile i Milini, i za koju godinu će sva sirotinja moći da se nagura pod jedan čador. Naravno, ako ih sekjuritiji puste. Ušta čisto sujmam.

(6yka.com)

( Dragan Bursać )