Kod Hiperborejaca: Ram za sliku sjevera i juga Evrope
Za Crnjanskog je, kao i za stare Grke sjever zemlja Hiperborejaca, zemlja ljepote i sjaja
Novo izdanje romana “Kod Hiperborejaca” Miloša Crnjanskog objavljeno je nedavno kod Lagune. Prvo izdanje ove knjige bilo je 1966. godine. “Kod Hiperborejaca” je jedinstven roman, neuporediv sa bilo kojom drugom knjigom u srpskoj književnosti. Ovaj roman-lavirint je djelo koje objedinjuje autobiografsko, memoarsko, romaneskno, esejističko i kulturno-istorijsko pripovijedanje na originalan način u svjetskoj književnosti.
Kao diplomatski službenik Kraljevine Jugoslavije, Miloš Crnjanski je boravio u Rimu od 1938. do 1941. godine i bio svjedok jedne epohe. Dvadeset pet godina kasnije, po povratku iz mučnog i nametnutog egzila, objavljuje jedan od najneobičnijih romana napisanih na srpskom jeziku - “Kod Hiperborejaca”. Život diplomate u Italiji uoči Drugog svjetskog rata samo je okvir za sliku evropskog sjevera i juga, pred katastrofu koja će potresti osnove civilizacije. Tvoreći suptilne paralele sa Geteovim i Stendalovim šetnjama po Rimu, ispod sjenke gigantske Mikelanđelove figure, Crnjanski tumači ljude, pojave, predjele, istoriju i umjetnička djela. Oštrom oku genijalnog pisca neće promaći nijedan skriveni detalj koji će mu pomoći da protumači intimne i istorijske događaje podjednako.
S lakoćom svojstvenom pripovijednom virtuozu, Crnjanski vodi čitaoca do otkrića mehanizama koji od naizgled nespojivih i rasutih fragmenata grade jednu sasvim konkretnu, ličnu istoriju određenu egzistencijalnim autsajderstvom, u isto vrijeme preobražavajući se u žive slike jedne dramatične epohe. Za tu čudnu knjigu koja mu je posebno draga Crnjanski je govorio da je: “istovremeno roman, putopis, memaori, poezija, pa i pamflet”. Ta moja knjiga je jedan haos uspomena, putovanja i lutanja, jedan novi Crnjanski koji govori onako kako niko nije govorio: o životu, o starosti, o svom životu. To je jedna mješavina putopisa sve do Špicbergama, sve dotle dok brod može da ide, to je mješavina putopisa kroz Italiju, moj život u Rimu, mnogo bilježaka, razmišljanja, utisaka čovjeka koji počinje da stari.
Hiperborejci su, prema grčkoj mitologiji bili mitski narod koji je živio “s onu stranu sjevernog vjetra” na dalekom sjeveru, gdje sunce nikada ne zalazi. Prijestonica ovog naroda nalazila se iznad zemlje boga sjevera Boreja. Neki od antičkih autora, Eratosten i Plinije smatrali su da ova zemlja zaista postoji, ali je većina taj narod smatrala mitskim. Hiperborejci nijesu poznavali ratove i živjeli su srećno u izobilju, poštenju i mudrosti.
Crnjanski pod Hiperborejcima podrazumijeva sjeverne narode (Novrežane, Dance, Šveđane) čijoj se civilizovanosti i kulturi divio. Pišući o Italiji, on je ustvari pisao i o skandinavskim zemljama koje je posjetio prije boravka u Rimu. Tako na mnogo mjesta u knjizi se nalaze njegove evokacije (najčešće u formi razgovora u ženskom društvu) na sjeverna bespuća, hotele, sjevernjačke ljude, običaje i fascinantnu prirodu. Za Crnjanskog je, kao i za stare Grke sjever zemlja Hiperborejaca, zemlja ljepote i sjaja. U knjizi “Kod Hiperborejaca” Crnjanski suprotstavlja svijet juga i svijet sjevera, led i sunce. Ali, u ovoj knjizi osjeća se i nadolazeća katastrofa zvana Drugi svjetski rat, zapravo knjiga se i završava u aprilu, poslije bombardovanja Beograda, kada Crnjanski i njegova supruga Vida moraju da napuste Rim (sa samo dva kofera) i krenu na neizvjestan put. Opisi piščeve diplomatske misije postoje (o njima je Crnjanski više pisao u posebnoj knjizi “Embahade”). Umjetnost je u ovoj knjizi bjekstvo od stvarnosti, a možda najbolje stranice knjige posvećene su italijanskom geniju - Mikelanđelu i samom gradu Rimu - antičkom, renesansnom, papističkom, savremenom...
Po materi, on je bio moj sunarodnik, a o njemu se svašta pričalo
Od događaja opisanih u knjizi “Kod Hiperborejaca” do objavljivanja ove knjige vremenski je jaz od četvrt vijeka. Drugi svjetski rat je Miloša Crnjanskog zatekao u Rimu, odakle je, poslije okupacije i raspada Jugoslavije 1941. godine, sproveden poput ostalih diplomatskih službenika preko Madrida i Lisabona u London, gdje je i ostao. Tek 1966. mu je dozvoljeno da se vrati u Beograd, u kojem je i umro 1977. godine.
Kome se klanja Umberto Savoja, unuk kralja Nikole
U odlomcima knjige Crnjanski je opisao i svoju veliku ljubav prema zimskim sportovima, prema smučanju. Boraveći u Milanu, gdje je imao posla u konzulatu svoje zemlje, iskoristio je mogućnost da provede dan na Alpima u mjestu Sestrijere na francuskoj granici gdje su se okupljali i monarhisti i fašisti, među njima i italijanski prestolonasljednik Umberto (unuk kralja Nikole) i Musolinijevi sinovi i njihove žene. Crnjanski o Umbertu bilježi:
“Ja sam u njegov hotel išao da ga posmatram, izbliza. Po materi on je bio moj sunarodnik, a o njemu se svašta pričalo. Posmatrao sam ga, kako govori, kako opšti sa ljudima, kako skija. Imao je čudan osmijeh i često je ćutao. Bio je oćelavio. Vrlo visokog stasa. U međuvremenu, bili su stigli i sinovi talijanskog diktatora, sa svojim ženama, a i u pratnji čitave bulumente sikofanata. Sve je čekalo da Umberto i sinovi Musolinijevi odigraju veliku scenu. Ko će kome da se klanja? Kome će da pljeskaju? Znao sam da diktator želi, da pravo nasleđa pretvori u uslovno, u pravo koje bi zavisilo, ne od Boga, nego od Glavnog odbora Partije fašista. Znalo se da priprema u stvari detronizaciju....Moje sjećanje na oćelavjelog, mladog Umberta, prelazi na njegovu lijepu - i u starosti lijepu mater, čiji je jedinac i na njegovog oca, Liliputanca, po stasu, koji je sina neobično volio. Zamišljam tu kraljicu, kako je u mladosti morala nježno držati tog sina, na svom krilu. Koliko je taj otac, tako sitnog stasa, morao voljeti tog sina, tako stasitog. Ja sam ih izbliza gledao. Kralj je u fašističkom parlamentu sjedjeo, pri prestonoj besjedi, kao Liliputanac na prijestolu, a fotelja mu je bila namještena tako nepažljivo, da su mu noge jedva dodirivale patos. Bilo je smiješno”.
( Vujica Ognjenović )