Velika transformacija

Berlinski zid je pao prije četvrt vijeka, a mnogi na Balkanu ni do danas, na nesreću, nisu shvatili daleke razloge koji su uzrokovali pomenuti događaj. Kao ni od kakvog je suštinskog značaja on bio za položaj i sudbinu našeg naroda. I taman kada možemo da zaključimo da se nismo snašli u novoj realnosti, istorijska inercija nam neumoljivo nameće nove sve veće izazove. Nesumnjivo, najveća opasnost po CG danas je da ostane slijepa za moguće ishode koje nosi skori geopolitički potres oličen u povratku Rusije na Krim. A koji je samo djelić mozaika opasnog planetarnog sukoba koji se rasplamsava.

Dakle, kao i nebrojeno puta, svijet se ponovo nalazi na prekretnici. Stari se poredak ruši, a novi još nije utvrđen, niti će se utvrditi bez dugih i strašnih trzavica. Promjene koje slijede biće duboke i dalekosežne, a bogami za većinu i neprijatne. U najkraćem, na pomolu je period krize i međunarodne nestabilnosti koji realno može da potraje decenijama. Utoliko je krajnje vrijeme da se CG batali uloge izolovanog ostrva kojeg se događaji na svjetskoj sceni ne tiču, ili se po pravilu tendeciozno (ili iz neznanja) pogrešno tumače, a čemu ključni doprinos daju političke i medijske elite.

Naravno sve ovo pod pretpostavkom da CG ne želi da bude samo lutka u rukama sudbine, gdje konce uvijek drži neko drugi. I ako uopšte u bilo kom pogledu želi da održi makar privid državnog provizorijuma kakav je suštinski. Jer aktuelna tektonska promjeranja će i ako naizgled daleka, potencijalno dugoročno imati odsudni uticaj i po sam opstanak CG. Jer, htio to neko da vidi ili ne - svijet je na pragu velike transformacije.

A Velika transformacija je i naziv, reklo bi se do danas nepravedno zapostavljenog djela ozbiljnog ekonomiste i intelektualca Karla Polanjija. A sve u korist promocije brojnih propovjednika neoliberalizma poput Mizesa, Hajeka, Fridmana i dr, čija su učenja idealno poslužila interesima određenih moćnih svjetskih elita.

Ali ako je za utjehu, nije prvi put da su ideje i intelektualci iz drugog plana na koncu odnijeli pobjedu pred sudom istorije.

Za potrebe naše analize zanimljiva su dva Polanjijeva zaključka. Naime, Polanji je sa saradnicima tragao za institucionalnim mehanizmom koji dovodi do sloma nekog poretka. Njega je zanimalo šta je najednom prouzrokovalo naglu kataklizmu XX vijeka, nakon bezmalo najmirnodopskijeg perioda u analima zapadne civilizacije - stogodišnjeg mira (1815 -1914), koji je, sem sporadično, protekao bez velikih ratnih požara.

Polanjijev toliko za naše doba značajan zaključak je da sistem ravnoteže moći među velikim silama nije u stanju da osigura mir onda kada propadne svjetska privreda na kojoj se on zasniva. Ovaj uvid je od nemjerljive važnosti, jer je to upravo ono čemu danas prisustvujemo. Trenutno uređenje svjetske privrede još od Breton-Vudsa, de facto je zasnovano na specijalnom statusu US dolara, sa MMF-om i Svjetskom bankom kao krovnim institucijama. U tom smislu, SAD je darivana prekomjerna privilegija oličena u hegemoniji dolara kao obaveznog sredstva plaćanja u svim transakcijama, a čije je pokriće suštinski isključivo oružana moć SAD. Što Ameriku čini ostrvom vještačke stabilnosti koje realno svoje blagostanje duguje parazitiranju na račun ostatka planete.

Na drugoj strani, vremenom je oformljena snažna koalicija zemalja nezadovoljnih pravilma igre, koju u prvom redu predvode Kina i Rusija sa BRIKS partnerima. Kini u ovom procesu pripada glavna uloga, i ako je medijski u prvom planu zbog ukrajinske krize Rusija, pa je dojam da Kina konstantno uspijeva da suva izađe iz vode. Koliko se npr. često čuje da je kineska Eksim banka danas u globalnim razmjerama veći kreditor od MMF-a? Ili da su među osnivačima nove Azijske infrastrukturne banke (kineskom MMF pandanu) pristupile 52 zemlje, među kojima sve vodeće države zapadne Evrope na čelu sa glavnim američkim saveznikom V. Britanijom. A poznato je strateško opredeljenje većine ovih zemalja da u svojim poslovima zaobiđu dolar.

Dakle, SAD sigurno neće pasivno posmatrati eroziju sopstvene moći, što je već vrlo vidljivo. Loša vijest je da će vremenom uspjeh zemalja BRIKS-a u svom naumu "izbacivanja" dolara u jednom odsudnom trenutku za SAD biti casus belli za iniciranje oružanog sukoba globalnih razmjera, vjerovatno na nekom odabranom lokalitetu širokog evroazijskog prostora. U suprotnom u SAD su svjesni da im ne gine požar u sopstvenoj kući, pa će vatru radije gledati na drugoj strani okeana.

Upravo na ovom mjestu je jasna suština američke politike u Evropi, a to je zabijanje klina između Evrope i Rusije. Tako da nema optimizma po pitanju ukrajinske krize, jer je očito politika SAD sukob sa Rusijom u Ukrajini po svaku cijenu, ili kako nedavno reče Bžežinski - "šta košta da košta". Što takođe sugeriše da nema optimizma ni po pitanju kraja ekonomske krize u Evropi koja tek treba da se pokaže na djelu.

U međuvremenu, u CG traje debata oko ulaska u NATO. Vlast čija se jedina vidljiva politika svodi na ulogu poslušnog poštara američkih interesa na Balkanu, danas agresivno sprovodi NATO propagandu. I ako se mora priznati da je kandidovanje ove teme kao krucijalne u ovako razorenoj zemlji krajnje nepristojno. Takođe se mora priznati da je čitava NATO kampanja po kompetentnosti argumenatacije na nivou tipa - kako mali Perica zamišlja svjetsku politiku? U svijetu u kom je nikad veći rizik od eskalacije sukoba na liniji NATO - Rusija, gotovo da ne postoji veća opasnost po bezbjednost bilo koje zemlje, pa ni CG, od priključivanja zapadnoj alijansji. Naročito u svjetlu činjenice da NATO de facto služi interesima američke imperije, koja u ovom trenutku nikako nije raspoložena za mir.

Drugi ne manje bitan Polanjijev proročki zaključak je da liberalni kapitalizam svoje krajnje ishodište direktno ima u - fašizmu. Prosto, promocija sistema u kojem se čovjek posmatra isključivo kao roba, a dolar drži za vrhovno božanstvo, neizbježno dovodi do rastuće nepravde, raslojavanja i nezadovoljstva većine.

Danas zvanični podaci kažu da 85 ljudi na svijetu posjeduje veće bogatstvo nego 3,5 milijardi ljudi. U takvim uslovima sve je lakše zavesti armije nezadovoljnika koje žive na rubu očaja. Ovo je jako važno zato što se često NATO kampanja poziva na tobožnji sukob vrijednosti. Naravno da je riječ o manipulaciji, i naravno da nisu u pitanju vrijednosti već isključivo interesi. A ako govorimo o vrijednostima, NATO je ništa drugo (i to nikad nije dovoljno naglasiti) - do gvozdena pesnica neoliberalizma. Kapitalizma u svom najdestruktivnijem obliku, čiji je jedini cilj kontrola i otimanje resursa širom planete.

Utoliko, najveće državničko i diplomatsko umijeće u ovom trenutku je ostati po strani u sukobu koji dolazi. CG je odavno zemlja u kojoj vanjski faktor ima prevagu nad gotovo bilo kojim domaćim nacionalnim interesom. Ukoliko CG uđe u NATO više ni u teoriji neće biti moguća priča o kakvom autonomnom domicilnom aktu. To će biti nastavak politike zbog koje ljudi danas napuštaju ovu zemlju. Ubi bene, ibi patria - Gde je dobro tamo je domovina. Ova nažalost u nas sve omiljenija mudrost datira još iz starog Rima. Kažu da je tamo bila popularna u periodu kada je rimska država počela da se urušava i nestaje.

( Nebojša Popović )