Tribina o Pekiću: Enciklopedijski duh otvoren za dijalog

“Čovjek, iako pada, mora mahati rukama. Uvijek, naime, postoji mogućnost da će na vrijeme, prije konačnog pada, naučiti da leti”.

Ova rečenica Borislava Pekića zvijezda je vodilja njegovoj kćerki Aleksandri koja je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću juče govorila kako je to biti kćerka jednog od najznačajnijih srpskih književnika 20. vijeka. Tribinu su organizovali Matica srpska, Društvo članova u Crnoj Gori, ambasada Srbije i Studijski program za srpski jezik i južnoslovenske književnosti.

„Imao je nevjerovatnu moralnu čvrstinu, osjećanje za pravdu i, izvan svega bio je beskompromisni otac, suprug i prijatelj. Branio je svoje, bez obzira da li je to bilo zgodno ili nije, u vrijeme kada se za takve stvari išlo u zatvor. Na svaku nepravdu je reagovao, bez obzira kakve posljedice slijede”, kazala je Pekićeva kćerka koja je, kada je prije šest godina iz Londona došla u Beograd, postavila sebi zadatak da objavi cjelokupni očev opus.

U toj maltene nemogućoj misiji je uspjela - „Laguna” je objavila cjelokupni Pekićev književni opus, a „Službeni glasnik” je pri kraju sa objavljivanjem neknjiževnog.

Priznala je da je djela oca počela da čita kada je izašla iz tinejdžerskog doba i bila dovoljno zrela da ih može razumijeti, ali je i zato ostala uskraćena da o pročitanim knjigama razgovara sa ocem. Pekić je bio čovjek, kazala je njegova kćerka, koji je naučio šta znači biti nečiji prijatelj, koji nikada nije nametao svoje mišljenje i koji je puštao da izabere svoj put.

„Nježan i pažljiv otac, nikada mi nije sudio, čovjek malo riječi, pisac najduže rečenice u istoriji srpske književnosti, ali to što je kazao bilo je čisto zlato. Danas se osjećam bogato, kao da nosim njega, njegove misli, njegovu dušu u sebi”, kazala je Aleksandra Pekić.

Pričala je o Pekićevim londonskim danima, o druženju sa Kišom koga je obožavao, a ona kao tinejdžerka bila zaljubljena u njega, o posjetama Filipa Davida, Mirka Kovača, Predraga Palavestre, Dragoslava Mihajlovića, Vide Ognjenović... Iako je Pekićev život u Londonu bio staložen, radan i ozbiljan, a život u Beogradu predstavljao „apsolutno ludilo” pisac je, kako je kazala njegova kćerka obožavao svoju zemlju i za njega je Beograd bio dom.

„Mi ti Srbi i nismo nacija. Mi smo usplahireno i pometeno stanje duha. Mi i postojimo, zapravo, samo iz inata”, zapisao je Pekić u “Zlatnom runu”.

Taj citat njegova kćerka obožava jer najbolje opisuje kako nju samu, tako i narod i zemlju u kojoj je rođena. Iako njen otac nije volio da joj preporučuje knjige za čitanje Aleksandra Pekić je studentima Filozofskog fakulteta preporučila da, ukoliko žele da upoznaju Pekićev opus, krenu sa „Novim Jerusalimom”, a knjiga intervjua „Zlatno doba dijaloga” je njen favorit, nešto što je drži u životu jer koju god stranicu da okrene naiđe na neku od velikih misli.

Moderator tribine doc.dr Goran Radonjić kazao je da je Pekić jedan od rijetkih u srpskoj književnosti koga odlikuje enciklopedičnost i da je knjiga „Vreme čuda” prva koja počiva na dijalogu - sa jedne strane sa biblijskom tradicijom, a sa druge strane je usmjeren ka novim vremenima.

Sinoć je u Domu Svetog Vasilija Ostroškog otvorena izložba „Borislav Pekić 1930-1992“, autorke Olge Krasić- Marjanović, iz Biblioteke grada Beograda. Na izložbi su prikazana Pekićeva svjedočanstva, pisma, fotografije, sve ono što, prema riječima autorke, pokazuje Pekićevu veličinu.

Nakon izložbe prof. dr Bogoljub Šijaković održao je besjedu pod nazivom „Strast za istinom: o poetici Borislava Pekića“, dok će danas u Petnici kod Šavnika prof. dr Lidija Tomić održati predavanje na temu „Borislav Pekić u svom vremenu i danas“.

Moralnost kao životni put pisca

Moralnost je glavna Pekićeva odlika i prema riječima Šijakovića to je bio i njegov životni put.

„Za njega je moral bio način postojanja, življenja i sve životne odgovore imao je u sferi moraliteta. Ono što je u sferi morala zastupao tako je živio i dokazao da se moral ne dokazuje teorijama već djelima, da se moralne norme ne uvode, već ih zatičemo“, kazao je Šijaković.

Pekić je, prema njegovim riječima, o svemu govorio nadmoćno, a to može samo čovjek kome je plemenitost vrlina.

( Svetlana Mandić )