Zavičaj je izvorište, polazište, utočište, izvor inspiracije

Mnogo je načina da se opiše Vladimir Lukšić, i opet, nijedan neće sažeti širinu duha ovog vedrog 78-godišnjaka: svima znani Vlado, u Baru je podjednako cijenjen i kao ekonomista po struci, i kao pasionirani šahista, ugledni intelektualac i humanista, ali i kao hroničar, publicista, te poznati ljubitelj slikarstva i kolekcionar.

No, Vladimir Lukšić je možda iznad i prije svega predani istraživač istorije i tradicije Spiča i rodnog sela Brca, promoter i zaštitnik kulturne baštine zavičaja, njegova svojevrsna živa enciklopedija, osoba koja fascinira lakoćom kojom barata za prosječnog Baranina nevjerovatnom količinom istorijskih podataka o toponimima svoga života.

“Zavičaj je izvorište, polazište, utočište, izvor inspiracije, oslonac za neka nova sagledavanja, nove vidike. Čovjek kad ima zavičaj, zna da je tu rado i viđen i primljen, da je slobodan da sebe realizujei prikaže. To je osnov odakle čovjek treba da krene u svijet, i on je mnogo više nego ovo što ja govorim, jedno lijepo osjećanje, jedno lijepo bitisanje u okruženju koje ispunjava lijepim emocijama i idejama”, priča za “Magazin” Lukšić.

Zavičaju je posvetio četiri od ukupno deset knjiga koje je do sada napisao. Iskorak od osječaja pripadnosti geografiji, istoriji i tradiciji zavičaja, prema bilježenju impresija i fakata, napravio je otkako je otišao u penziju krajem 2000. Kaže, dugo je to nosio u sebi, ponekad imao neke papiriće i na njima zapisane anegdote, sitnice koje je od starijih čuo, zanimljivosti...

“Nažalost, nije to bilo dovoljno koliko je trebalo, a imali smo veliku mogućnost da o tradiciji više saznamo jer je Brca imala ljude koji su bili u Carigradu, Beogradu, Atini, Parizu, znali pet-šest jezika, prošli svijet, a opet se vraćali u svoj zavičaj, od njih se moglo mnogo čuti. Nažalost, ja to nisam ni zabilježio ni saslušao, čovjek kad je mlad, ima i drugih obaveza, onda pođe na plažu, dođe ljeto pa nas dekoncentriše, tako da sam mnoge stvari propustio i to sam zažalio. Kada sam otišao u penziju, odjednom sam shvatio te propuste, onda sam sjeo i pokušao nešto da uradim za svoje mjesto, da pišem, da ponešto pogledam u knjigama, da se prisjetim, i od 2001. nastojim da to nešto uradim. Objavio sam ‘Prosvjetna i kulturna misao u Spiču 1880-2005’, ‘Župa Brca 1856-2016’, ‘Selo Brca - otisci života i narodnog govora’ i ‘Svadbeni običaji u Spiču’ sa koautorom pokojnim Matijom Vuksanovićem. Taj običaj - Spičanska svadba - vrlo je zapažen na kulturnoj mapi Crne Gore i šire jer je 1951. osvojio drugo mjesto na festivalu folklora u Opatiji”, veli Lukšić.

Afirmišući sve ono što Spič čini lijepim, Vlado je doprinio da opet zaživi Spičanska svadba, pokrenuo je Kulturni kalendar Sutomora, bio među osnivačima NVU “Novo i ljepše Sutomore”, inicirao omaž velikom a zaboravljenom vajaru Marku Brežaninu, revitalizovao Spičanski barjak...

Priznaje, u posveti zavičaju ipak je najponosniji na knjigu „Prosvjetna i kulturna misao u Spiču 1880-2005“ kojom je obuhvatio razvoj organizovanog školstva na ovom prostoru od otvaranja šestorazredne Državne osnovne škole u Sutomoru do današnje Osnovne škole ”‘Kekec” u istom mjestu, za koju je ugledni barski profesor u penziji Nikola Stanišić kazao je da je najljepši dar Spiču za jubilej 125 godina školstva, te da je Lukšić, inače njegov bivši đak, sa pijetetom, kompetentno, profesionalno i ljudski toplo predstavio uzorite Spičane, kulturne i prosvjetne poslenike “oduživši im se ovom knjigom za njihov doprinos“.

“Moram se zahvaliti tadašnjoj direktorici ‘Kekeca’ Sanji Ostojićkoja mi je povjerila taj zadatak povodom jubileja - 125 godina školstva ovdje, a koji sam ja možda olako prihvatio, tek kada sam ‘ušao’ u knjigu, vidio sam kakav je to posao, godinu i po dana mukotrpnog rada da bi se došlo do jednog nivoa i kvaliteta. Mislim da je ta knjiga značajna za Spič, za sve ovo vrijeme, evo već 13 godina niko mi nije osporio nijednu jedinu rečenicu ili podatak, tako da sami sa te strane zadovoljan, seriozno sam je uradio. Možda bi bilo lijepo njeno drugo izdanje, ljudi je traže, a ja ne tražim nikakav honorar, dajem CD, neka to obnove”, dodaje Lukšić.

Nakon porodice, njegova najveća ljubav je šah: 1973. godine je postao majstorski kandidat na šahovskom prvenstvu SFRJ u Sutomoru, rekordnih 50 godina je bio član Šahovskog kluba “Mornar”, a od 2000. je u ŠK “Rumija”, napisao je četiri knjige o šahu. Vladov decenijski šahovski saborac, novinar, književnik i bloger “Vijesti” Milan Vujović kaže da je zanimljivo da ovaj blagi čovjek igra oštar, napadački šah “i što je paradoksalno, s godinama igra sve beskompromisnije, odbija remi i najvećim prijateljima, sem u brzopoteznim partijama. A brzopotezni šah za njega i nije neki šah“.

“Šah je, kako je to na jednom višem nivou definisano, nauka, umjetnost i sport. Partije odigrane pprije 200 godina i danas oduševe, kao u malo kojoj drugoj oblasti, posebno koja ima karakter sporta. Da bi se u šahu napredovalo, mora mnogo da se radi, da se proučava dosta knjiga, ima tu mnogo psihologije. Za mene je to čista ljubav, ispunjenje slobodnog vremena i uživanje u lijepim potezima velikih igrača poput Talja kojeg svi obožavamo, a i meni je bilo neki put zadovoljstvo da odigram sadržajnu partiju. Sa šahom čovjek nikada ne može biti sam, postavi 32 figure i uzme neku knjigu sa partijama. Moja ‘Mala antologija šahovske umjetnosti’ iz 2014. nailazi na pohvale šahista, tu su biseri šahovskog stvaralaštva, a knjiga je stigla čak do Kasparova”, ističe naš sagovornik, koji je prepoznat i kao veliki znalac likovne umjetnosti i kolekcionar.

Oduvijek je, kaže, imao “neku žicu” za sakupljanje sitnica, papirića, pomalo je tu bilo i filatelije, sve ono što ima neki karakter umjetnosti. Naklonost prema onome što je lijepo, opisuje priznanjem da prvenstveno voli male stvari “pune su emocija,imaju dušu”, a potom i stihovima jedne ciganske pjesme koja mu se mnogo sviđa: “Pitao sam malog puža/ da mi svoju kuču proda/ a puž meni odgovara/ otkud tebi za nju para”. Što se slikarstva tiče, orijentisan je, prije svega, na djela Voja Stanića, Đorđa Ilića, Mikija Radulovića, Naoda Zorića i Nikole Gvozdenovića Gvozda.

“Nikada nisam bio u materijalnim mogućnostima da kupujem nešto veće, ali, nabavljao sam povremeno. Nije to prevelika kolekcija,ni zanimljiva u odnosu na neke druge kolekcionare, posebno doktora Zaima Kalamperovića, koji je vjerovatno ubjedljivo najveći kolekcionar u Crnoj Gori, ali, to mi čini zadovoljstvo, to su mogućnosti da čovjek ispuni svoje kulturne potrebe, a i da uživa u nekim lijepim stvarima”, ukazuje Lukšić.

Vlado sa posebnim pijeteom uvijek govori o profesoru emeritusu Nikoli Gvozdenoviću Gvozdu, sa kojim druguje odavno. Upravo je Gvozdova slika “Koze” i bila prva u Vladovoj kolekciji, a način na koji je tamo dospjela, anegdota je koja u svakom društvu izaziva smijeh.

“Kažem Gozdu ‘Naslikaj mi koze’, i pitam ga koliko to košta, on kaže, ‘Bogami ne znam, no pođi na bravlji pazar pa vidi koliko košta koza i pomnoži koliko ih je na slici’. Pri tome daje popust na to 25 odsto kao stari prijatelj i komšija, Pošteno od njega, idem na pijacu, pitam-pošto koza, a ona dvije hiljade dinara. Pomnožim puta šest koliko ih je na slici - 12.000 dinara, a nemam te pare! Dolazim u atelje i kažem ‘Gvozdo, ti ćeš meni lijepo kad budeš imao, ali da to bude lijepo urađeno, naslikati samo kozu sa jaretom, toliko para imam’. On me gleda, pa gleda, i kaže: ‘Nek’ te đavo nosi’, nasmijao se i pružio mi sliku!

Misija velikog okupljanja prolaznosti u neprolazno

“Svojim ukupnim intelektualnim habitusom Lukšić nadilazi predmetnu zavičajnu tematiku, a njegove knjige vjerno svjedoče da je on čovjek koji ima širok spektar interesovanja, ali, isto tako i širok krug prijatelja”, ocijenio je publicista mr Ivan Jovović, ističući da su Vladova djela o baštini Spiča “autentično štivo trajne vrijednosti za crnogorsku etnologiju i folkloristiku”.

Književni i likovni kritičar i publicista mr Milun Lutovac za Vlada je zapisao da je čovjek koji je imao dara “a i volje” da bogatstvo i ljepotu, zanimanjem za druge, potraži u drugima, da nađe i da doživi ljepotu u svojoj okolini, a toj svojoj misiji velikog okupljanja prolaznosti u neprolazno “Vlado je prilazio sa mjerom i urođenom skromnošću”.

( Radomir Petrić )