Bure baruta

Makedonija je stvorena, kao država i nacija, u Titovoj Jugoslaviji i izgleda da joj je taj okvir federalne države u kojoj je ravnopravna sa drugim republikama, izgleda, ponajbolje odgovarao.

Raspadom Jugoslavije 1991, zemlja je dobila nezavisnost u potpuno mirnom procesu, za razliku od drugih bivših republika. No, iako nije sudjelovala u jugoslavenskim ratovima, imala je “problema” sa sva četiri susjeda: Grci nisu htjeli priznati njeno ime, pri tom koristivši svu lobističku snagu koju su imali kao članica EU, bugarski nacionalistički krugovi smatrali su da je Ohrid "najubaviji" od svih bugarskih mjesta, Albanci, opetovano ponavljajući fakat da je Skoplje najveći albanski grad danas na svijetu (čini se htjeli su uvijek pola njene teritorije za projekt ”Velike Albanije”), a Srbi, oni nisu nikada htjeli priznati makedonsku crkvu, za početak. S takvim susjedima, Makedoniji se nije smiješila ružičasta budućnost. No, zemlja je nekako opstajala.

Iako je 1999. privremeno udomila 300.000 izbjeglica sa Kosova, i služila de facto kao NATO baza, upravo su 2001. etničke tenzije između Makedonaca i Albanaca dovele do oružanih sukoba koji su prijetili da prerastu u pravi rat.

Intervencijom EU i SAD, rat je spriječen, i mirovni dogovor donio je novi plan dijeljenja vlasti između matičnog naroda i najbrojnije manjinske populacije. Od tada, uvijek su jedna ili dvije albanske partije dio vladajuće koalicije. Te je, 2001, kao prva zemlja Zapadnog Balkana, dijelom i zbog tih tenzija, Makedonija prva potpisala Ugovor o stabiliziaciji i pridruživanju sa EU. Izgledalo je tada, baš kao što to izgleda i danas, da je sudbina Makedonije, male države, krhkih međuetničkih odnosa, i slabašnih ekonomskih potencijala, jedino sigurna opet u nekoj većoj zajednici.

Male su zemlje i njihove mala gospodarstva izložene, ovisne, ranjive i osjetljive na tzv. egzogene faktore, neovisno od toga koliko su jaki i uspješni makroekonomski i stabilizacijski procesi u samoj zemlji. S druge strane, ako je mala zemlja izolirana od integrativnih procesa, kao što je to slučaj sa Makedonijom, takva zemlja vrlo lako postane žrtvom rentijerskih elita i koruptivnih grupa. Nije se loše sjetiti četvrtog predsjednika SAD Jamesa Madisoa, popularnog među znalcima ustavnog prava, i autora Federalističkih spisa, u kojima otprilike kaže da su, što je zemlja veća, manje šanse rentijerskim i koruptivnim elitama ugroziti prava građanina. U većoj uniji, piše jedan od očeva američke neovisnosti, sastavljenoj od više heterogenih zemalja, u kojoj vlada zajednički pravni sustav, samo članstvo je ”najbolji štit i osiguranje protiv koruptivnih elita koje imaju intenciju limitiranja osobnih ili ekonomskih sloboda pojedinca”.

Zato je vrlo važno, za sve male zemlje Zapadnog Balkana i njihove građane, članstvo u EU. Takva se sudbina smiješila Makedoniji, kada je 2006. nekadašnji ministar financija te zemlje, Nikola Gruevski, postao njenim premijerom. Obećao je tada, kako to obično znaju obećati tek izabrani državnici, da će zemlja ojačati svoje gospodarstvo te borbu protiv korupcije. I što se desilo? Nikola Dimitrov, dugogodišnji veleposlanik Makedonije u SAD, te kasnije u Hagu, u “op-ed” komentaru nedavno u New York Times-u, rekao je da je ”na tom putu Gruevski izgubio moralni kompas”.

Zoran Zaev, vrlo aritkulirani vođa makedonske opozicije, još od veljače o. g. tvrdi i optužuje Gruevskog da je organizirao nelegalno prisluškivanje čak 20.000 ljudi, uključujući suce, strane veloposlanike, lidere opozicije, novinare i visoko rangirane policajce. Kao dokaz, Zaev je objavio sate i sate snimljenih razgovora, čiju su vjerodostojnost potvrdili čak i neki članovi vladajuće koalicije ili bivši visoki dužnosnici u pravosudnom sustavu. Gruevski je, naravno, odbio sve optužbe, optužujući strane obavještajne službe, koje, zanimljivo je, nije imenovao, za pripremanje državnog udara protiv njegove legalno izabrane vlasti. Zaev je zato za ”promidžbu i organizaciju nasilja protiv visokih državnih dužnosnika”. Petorica visokih policijskih i obavještajnih dužnosnika optuženi su za špijunažu. Jedan od njih već je osuđen na tri godine zatvora. Na tim snimcima objavljenim na konferencijama za tisak makedonske opozicije, te u medijima u Makedoniji i u regiji, jasno se moglo čuti, između ostalog, kako sam premijer Gruevski i njegovi suradnici dogovaraju provizije sa kineskim kompanijama angažiranim na značajnim infrastrukturnim projektima u zemlji.

Sve je to bio povod za organiziranje prosvjeda protiv makedonske vlade koji su, iz dana u dan bili sve brojniji. S druge strane, dobro obaviješteni diplomati tvrdili su da se zvanična Makedonija intenzivno naoružava i sprema na čišćenje svoje teritorije od albanskog življa.

Ako je to istina, to ne bi bilo prvi puta na ovim prostorima. Sjetimo se, Slobodana Miloševića i njegove supruge Mire Marković, koji su pred naletom demokracije i zahtjeva za više slobode na ulicama Beograda, krenuli u rat za Kosovo. Ako je to, dakle, istina, onda se događa ono što se dešavalo 1991. ili 1998. u Srbiji, suluda politička strategija jedne vlasti koja gubi tlo pod nogama.

Makedonska opozicija tvrdi da je krvavi sukob na Dan Europe u Kumanovu isprovocirala trenutna makedonska vlast. Dakako, ne treba abolirati ni dio pripadnika albanskog naroda koji sanjaju ”Veliku Albaniju” i koji su sve glasniji. Albansko pitanje na Balkanu još nije riješeno. Čini se da EU i SAD moraju podvući crtu na te zahtjeve. Može se samo zamisliti kako sada, nakon događaja u Kumanovu, jaki albanski lobisti u SAD u čiju se novčanu i lobističku snagu potpisnik ovih redova uvjerio još 90-ih u Washingtonu - traže intervenciju te zemlje. S druge strane, može se očekivati da se pod paradigmom zaštite pravoslavnog življa Makedonaca, Srba i Crnogoraca uključi Rusija, koja prije neki dan, na imponzantnoj paradi u Moskvi, nije krila novo, kršćansko, pravoslavno pokroviteljstvo Ruske pravoslavne crkve nad svojom vojskom i eto novog konflikta čije se razmjere za sada ne mogu sagledati.

Jedino što može odgovarati bivšim narodima i narodnostima - kako se to uvriježeno nekada govorilo u bivšoj državi - članstvo je u EU. Ona bi trebala biti štit - iako još uvijek nije, nažalost, i vojna supersila - od međusobnih ratova, ali i od korumpiranih elita koje otimaju svoje male države zbog uskih, uglavnom materijalnih interesa.

No, može li se to očekivati od EU koja još nema zajedničku vojsku, zajedničku vanjsku politiku, te čiji briselski birokrati, neizbrani na direktnim izborima, očigledno je, ne razumiju ”bure baruta” na Jugoistoku Europe? Održavajući status quo svojim neaktivnim pristupom u zemljama poput Makedonije, Crne Gore, Albanije i Kosova, omogućavajući lokalnim elitama enormno bogaćenje, te trgovinu ilegalnim robama koja cvjeta na tim prostorima, neaktivna Europska komisija, stvara prostor za manipulacije raznih vrsta.

Uz jaki nacionalistički naboj u albanskom življu i veliku vojnu silu koja, očigledno je, ne posmatra mirno i dobro na dalje širenje NATO-a, rat, plašim se, postaje jedini mogući alibi elitama iz zemalja koje su upravo one dovele do ruba ekonomskog i moralnog bankrota, jer nemaju više ni jednu drugu kartu u rukama.

(Nacional, Zagreb)

( Ratko Knežević )