Šekspirova luda koja gradi emotivne mostove

“Umjetnost nije stvar trenutka već trajanja”, smatra poznata srpska glumica Anita Mančić čije je trajanje u svijetu filma i pozorišta dugo skoro tri decenije.

“Trajanje se postiže određenom dozom razuma i razlogom zbog čega si tu gdje jesi. Ukoliko je tvoj razlog popularnost, tu trajanje ne postoji. Bar u ovom poslu. Ali, i za tu popularnost moraš da imaš dobar temelj. Nikada nisam vapila za novcem, nekom popularnošću. Ja sam jedan skroman, povučem čovjek koga jako uzbuđuje posao kojim se bavi. I to je meni negdje utrlo put u tom trajanju”, kaže za “Vijesti” glumica koja je željela da završi hidrograđevinu ili arhitekturu, da bi gradila mostove.

“Prijemni na Fakultetu dramskih umjetnosti bio je prije onog na građevini i tako završih glumu. I dalje sam fascinirana mostovima, a oni koji me danas jedino zanimaju i koje ‘gradim’ su emotivni mostovi. Satkana sam od emocija i strašno mi je važno da uspostavim tu vrstu emotivnog mosta. Jedna sam užasno emotivna osoba, hipersenzitivna i bez emocija ne bih mogla živjeti”, priznaje Mančić.

Ne može izabrati najdražu ulogu jer za svaku se jednako daje, ali uloga Blanke u predstavi “Dok nas smrt ne razdvoji”, žene koja umire od raka, bila je za nju veliki izazov. I dalje priželjkuje ulogu Hamleta, a sebe smatra Šekspirovom ludom.

“Poenta lude je da priča ono što drugi neće da čuju i to samo luda može da im kaže a da se oni smiju tome i da pomisle da se to odnosi na nekog drugog. Ja sam očigledno rođena da budem Šekspirova luda”, kaže glumica koja od života traži mir i da bude okružena ljudima koje voli, a od glume da bude tu, pored nje.

Ako bi morala da bira između pozorišta i filma prednost bi dala daskama koje život znače, prvenstveno zbog kontakta sa publikom i mogućnosti da predstava svakim izvođenjem bude drugačija, bolja.

Kada bi mogla da vrati vrijeme unazad u njenom privatnom životu promijenila bi mnogo toga. Srećom ne može da se sjeti kada je posljednji put plakala, ali nažalost ni kada se onako od srca smijala.

Dobitnica je brojnih nagrada, poput Sterijine, “Ljubinke Bobić”, “Žanke Stokić”, a sredinom devedesetih odigrala je glavnu ulogu u francuskom filmu “Pismo za nju”, reditelja Romana Gupila. Uslijedile su ponude za tri filma u kojima je trebalo da igra glavne uloge, ali rat je upropastio angažmane jer producenti u tom trenutku nijesu željeli da im glavna glumica bude Srpkinja.

Prošlog mjeseca bila je premijera srpsko-albanske verzije “Romeo i Julija”, koju je režirao Miki Manojlović, gdje Mančić glumi dadilju. Nakon beogradske slijedi prištinska premijera, a zatim gostovanja po drugim gradovima.

“Postoje neki pregovori za druge projekte, ali moram priznati da sam sada jako umorna tako da ništa ne obećavam i ništa ne mogu da najavim. Ima ponuda, ali sada bih najradije mjesec dana otišla na more gdje ne govore našim jezikom, gdje me niko ne prepoznaje, da sam sama, bez ljudi, bez ikoga. To su jedini planovi koje ozbiljno razmatram”, priznaje jedna od vodećih glumica u regionu.

Mladi mogu dosta da uče od glumaca

Mladi bi, smatra Mančić, mogli dosta toga da nauče od glumaca, ali i pored moći koju bi gluma mogla da ima, kulturni poslenici nijesu zanimljivi medijima.

“Bilo bi dobro da imamo malo više prostora, jer bi mladi imali šta da nauče od nas. Ipak smo mi u domenu kulturnih aktivnosti, dok su pojedini koji su zastupljeniji u domenu nekulturnih aktivnosti. Mislim da bi mogli da imamo tu moć da utičemo na mlade. Nažalost, mi je trenutno nemamo jer sve smo manje zastupljeni u medijima koji šire popularnost nekim stvarima kojima ne treba. Mi smo najbolji medijumi za sponu između nečega što bi se zvalo kultura i populacije koja to može da prihvati. Ali, nažalost mi nismo u interesnoj grupi ljudi koji kreiraju našu stvarnost”.

Rad sa mladima sa Daunovim sindromom

Anita Mančić se odavno bavi humanitarnim aktivnostima, a u “Radionici integracija” radi sa djecom i mladima sa Daunovim sindromom.

“Želja da uradim projekat sa djecom od Daunovog sindroma je potekla iz Kolumbije. Bila sam na nekom gostovanju sa pozorištem i kćerka jedne Kolumbijke, garderoberke, imala je Daunov sindrom. Od djeteta koje me vidjelo svega dva dana dobila sam najdivniji, najljubavniji zagrljaj na svijetu. Osobe sa Daunovim sindromom su mi jako bliske i oni su moja specijalna ljubav. Oni su kreativni, puni ljubavi, nikada ne kalkulišu sa emocijama. Kod njih je sve jednostavno”, kaže Mančić.

( Svetlana Mandić )