"Debeli, alooo!"

Bio je to liljep dan, bez štete ako se potroši na ispijanje kafe u bašti San Fransiska. Stari Aerodrom daje ljudima razne mogućnosti, od života u Bermudskom trouglu između škole, Maxija i Volija (tačna pozicija gdje je snimljena fotografija Kurta Valdhajma na Starom Aerodromu), sve do neobjašnjivog spleta istorije i geografije, pa se možete naći na Starom Aerodromu, na parkingu između Šerlok Holmsa i San Fransiska. I prođe tako tim parkingom roditelj sa djecom, u susret idu tri momka, a u njima četiri Ksanaksa, i ništa strašno, sve po Starom. Oni su makar mirni, istina, odgovore na pozdrav nakon desetak metara, ali zlo ne čine.

Međutim, Bulevarom Josipa Broza Tita, odnosno 88, kretala se kolona automobila. Na čelu kolone i posljednji automobil u nizu bili su policijski džipovi sa upaljenim rotacijama. U sredini kolone nalazili su mini-busevi toliko puni ljudi da vire vani, vise kao da je posrijedi Bangladeš, a ne Crna Gora gdje valjda ima i previše prostora za 600 000 ljudi.

Nisu se kretali sporo, već za tu „količinu“ naroda koji je natovaren u mini-buseve kolona se kretala i prebrzo. Tek kad sam uspio da vidim „lica“ shvatio sam o čemu je riječ. Momci su u prolazu vrištali, i bez prećerivanja, balili su. Nikako drugačije ne mogu da nazovem čovjeka koji do struka visi izbačen kroz prozor i njegov izvanredan pokušaj da uprkos vjetru nešto kaže. Ako dodamo na te njegove pokušaje i brzinu automobila, onda je on Sizif sa Starog(a). Takvo mumlanje u vjetar ipak podsjeća na izvjesne kulturne djelatnike sa naše bogate kulturne scene, ali oni nisu tema ove priče.

Momci se dernjaju, bale i nose pretežno kape i marame. Prati ih policija, dakle, vjerovatno je riječ o navijačima, nekog kluba, nekog grada.

Posmatramo ih ja i prijatelj sa parkinga. Nisu nam daleko, ali nisu ni preblizu. Dok je jedan od mini-buseva prolazio, iz galame i dernjave mogli smo da izdvojimo samo jednu jasnu poruku upućenu mom prijatelju: „Debeli, aloooo“. Ostalo su bile jedva prepoznatljive psovke koje nosi vjetar, ali „Debeli, aloooo“ se čulo odlično. Prsnuli smo u smijeh, iskren smijeh.

Kako je samo divno biti mlad i krupan čovjek nabijen u mini-bus sa previše drugova i proći Starim Aerodromom i dati sve od sebe da što više ljudi uvrijediš. U našem slučaju nije uspio. Nismo ni nas dvojica bez nervoze i briga, ali je mogao tog dana da naiđe na radnika kojeg su prevarili za otrpemninu, lika u dugovima ili visokoškolca koji je „ćitraknut“ nakon pripravničkog pa da na psovke i uvrede krene za njima, i onda bi bilo svega. Samo je pitanje kad će se kockice okrenuti na šest, a ima i previše naelektrisanih ljudi u državi.

U Budvi, našoj nevjesti Jadrana đaci iz susjedne zemlje širili su zastavu Albanije. Građani su se bunili i umalo nije došlo do većeg konflikta, intervenisala je policija, „sprovela“ zastavu do autobusa i završila se priča bez gusala. Uvijek je dovoljno da se nađu jedan provokator i jedan ludak na istom mjestu i da rezultat bude „svadba“. Nekad se ne nađu sasvim slučajno. Ovoga puta smo se provukli za dlaku, da ne čitamo neki mnogo ružniji naslov. Ipak, Crna Gora je jako stabilna, lider stabilnosti u regionu, tako kažu na RTCG, a ja im slijepo vjerujem.

( Đuro Radosavović )