Izgaranje

Svaka firma želi zaposlenog koji je strastven prema poslu koji radi. Naravno sa dobrim razlogom- takvi radnici su predaniji, rijetko odustaju kada naiđu na prepreku, i prosto, postižu bolje rezultate. Međutim, sve je dobro naravno samo u određenim granicama, pa i entuzijazam prema poslu. Tako postoje osobe koje svoj posao rade iz ljubavi, ali kada prestane radno vrijeme, mogu da se bez problema angažuju na drugim aktivnostima koje ih isto tako čine ispunjenima i srećnima. Na taj način, njihov posao ne zadire u druge aspekte života- kada su na predstavi ili kada se igraju sa svojom djecom, prisutni su i mislima, a ne samo fizički, i mogu da uživaju u trenutku. Sa druge strane sigurno ste čuli za nekoga, ili se možda i vi takvi da ste toliko privrženi svom poslu, npr. zbog velike odgovornosti koju on nosi, pa mu se predajete u potpunosti, tako da najveći dio onog što ste vi postane upravo posao. Kada se na sve to doda još i razočarenje neadekvatnim odgovorom okoline na vaš uloženi napor, postanete hronično nezadovoljni i apatični i sve što radite prestane da ima ikakvog smisla. Ova pojava je u psihologiji poznata kao "burnout sindrom".

Šta je zapravo burnout (sindrom izgaranja) i koga on najčešće pogađa? Burnout je posljedica dugotrajnih emocionalnih i međuljudskih stresora na radnom mjestu. Najčešće se sreće kod ljudi sa pomagačkim profesijama, kao što su psiholozi, socijalni radnici i medicinsko osoblje zbog velikog psihičkog pritiska da treba na neki način "spasiti" klijente. No, danas se sindrom izgaranja vezuje za gotovo sve profesije, naročito one koje se doživljavaju kao stresne zbog nivoa odgovornosti, obima posla, vremenske ograničenosti, velikog obrta novca i sl. Međutim, i pored prirode posla, osobine ličnosti i prije svega način posmatranja situacije igraju veliku ulogu u razvijanju sindroma izgaranja. Često se javlja kod ljudi koji su ubjeđeni da treba da daju i više nego što se od njih očekuje, i koji nisu sposobni da kažu sebi i drugima da i oni imaju svoje granice, koje su gurali predaleko, predugo vremena. Ove osobe sebi postavljaju previsoke kriterijume, i ako nisu u mogućnosti da ih dosegnu misle da oni kao osobe ne vrijede ništa. Jednog dana samo primjetite kako je, pod težinom rigidnosti misli koje su nametnuli sami sebi, tokom vremena njihova pasija nekako iščezla, i postali su nezainteresovani, i kao da su tu, a mislima ko zna gdje.

Međutim, burnout sindrom ne nastaje samo ako se puno vremena provodi na poslu. Može da se javi i kada imate osjećaj da nemate nikakvu kontrolu nad svojim poslom, kada ste obavezni da radite stvari koje se kose sa vašim sistemom vrijednosti ili kada vam nedostaje podrška kolega ili vaših najbližih.

Osobe koje prolaze kroz ovo neprijatno stanje, često nisu svjesne šta mu je uzrok. Iako im se dešava da ne mogu da zaspu noćima, nemaju koncentracije ni apetita, probada ih u grudima, imaju srčane aritmije, vrtoglavice ili glavobolje, ova stanja često poslednja asociraju sa stresom na poslu. Takođe, ljudi koji se bore sa ovim sindromom su često anksiozni. Uhvaćeni u vrtlogu svojih briga oko toga da li će sve na kraju biti savršeno, jer ako nije to je prosto katastrofa i oni to ne mogu da podnesu, anksioznost ih često koči da pokažu sve svoje kvalitete. Međutim, možda je najopasnija depresija kao dio burnout sindroma, koja se prišunja osobi na prepad, donoseći sa sobom sjetu, osjećanje bespomoćnosti i krivice.

Osobe koje izgaraju na poslu ćete prepoznati i po pesimizmu, nervozi, izolaciji od kolega, ali i po iznenadnom padu produktivnosti. Jer iako puno rade, hronični stres uzima svoj danak. I ovo sve postaje začarani krug- niste zadovoljni sa ostvarenim rezultatima, pa radite više i više, što samo povećava stres i naravno smanjuje efikasnost. Jer vi morate da imate ne dovoljno dobre rezultate, nego fenomenalne.

I šta raditi da bi se preveniralo ovakvo preopterećivanje poslom? Kako smanjiti stres dok ste još na vrijeme da ne preraste u nešto veće, ozbiljnije, kao što je burnout?

Prije svega, uvijek treba voditi računa o sebi. U igri života, ako hoćete da preživite ne smijete da se oglušite o tri osnovna pravila. Morate da se naspavate- ako ste pod stresom san neka vam uvijek bude prioritet. Morate da jedete- preskakanje obroka dovodi do pada šećera u krvi i umora, zbog čega vam bogat i zdrav doručak pomaže da jasnije sagledavate situaciju u kojoj se nalazite i da budete više fokusirani. I morate da unosite tečnosti- gdje se pod tečnošću ne podrazumijeva litar kafe dnevno, već voda, prijeko potrebna organizmu.

Pomažu, naravno, i svi drugi oblici borbe protiv stresa kao što su joga, meditacija, duboko disanje, ali veoma bitan je i boravak u prirodi. Istraživanja su pokazala da ste zadovoljniji što više vremena provodite povezujući se sa prirodom, imate pozitivniji pogled na život kao i veću sposobnost da se oduprete stresu. Trening je takođe veoma bitan, iako mislite da nemate vremena za to. Deset minuta šetnje na pauzi, stepenice umjesto vožnje liftom, parkiranje auta malo dalje da bi se pješke došlo do posla, su sve aktivnosti koje ne oduzimaju puno vremena, a znače mnogo u cilju smanjivanja stresa.

Pokušajte da sagledate pozitivnu sliku svijeta u kojem živite, pa i posla kojim se bavite. Kada se nečemu nasmijete, ne pridajete mu više toliko važnosti, pa život ponovo može da počne da dobija smisao. Uvijek je važno okružiti se pozitivnim ljudima, a pogotovo kada nam se čini da svijet nije gostoprimljivo mjesto, jer prenose energiju i entuzijazam na ljude oko sebe.

Bitno je napraviti i neke organizacione promjene u kolektivu i u načinu na koji inače obavljate posao. Naučite reći "ne" preuzimanju novih zadataka i odgovornosti na sebe, kada ste već i previše preokupirani starim. Dajte sebi vremena da se odmorite između dva velika stresna projekta. Zatim, naučite da delegirate drugima dio posla. Iako mislite da ćete vi najbolje nešto uraditi, nekad nije potrebno da se uradi najbolje moguće. Nekad je potrebnije rasteretiti sebe ekstra pritiska, kako bi mogli biti produktivniji. Pohvalite sebe uvijek za trud, i poklonite sebi jedan dan u nedelji slobodan. Čak i onda kada imate posla preko glave, i rok do kada se nešto treba završiti, taj dan u kojem nećete raditi ama baš ništa, će vam mnogo dobra donijeti na duže staze.

Ako ste pod velikim stresom, nećete željeti da negativne emocije dijelite sa svijetom. Štaviše, samo biste htjeli da vas svi ostave na miru, i prva reakcija je povlačenje iz svakog kontakta. Upravo ta prva reakcija je pogrešna, to jeste, nije korisna za vas. U današnjem svijetu požaliti se nekome na nešto se smatra znakom slabosti, i zbog toga ljudi obično propuštaju najbolju priliku za borbu protiv hroničnog stresa- podjeliti breme sa nekim ko vas shvata, razumije i može da bude vaša mirna luka u burnim vremenima.

Ali prije svega, priznajte sebi da izgarate na poslu. Ignorisanjem situacije ona se neće promijeniti, makar ne na bolje. Otrgnite se stega iracionalnih uvjerenja da morate uvijek da dajete sve od sebe. Nekad je sasvim u redu prosto dati onoliko koliko je dovoljno, niko ne traži savršenstvo od vas. I što je najbitnije, zapitajte se da li vas posao kojim se bavite obuzima čitavoga, toliko da ne možete da odvojite svoj identitet, ono što ste, od onoga što radite. Da li imate život odvojeno od posla, ili je posao vaš život? I ako jeste, da li stvarno želite da bude tako?

( Ana Milošević )