I Zapad i Istok

Svakodnevno, na uglovima centralnih ulica San Franciska, viđam prosjake-beskućnike koji u rukama drže na kartonu napisanu poruku "Gladan. Veteran" ili "Nemam što da jedem. Veteran". Žao mi ih je, pečat patnje i stradanja je univerzalan, a bol je razumljiv na svim jezicima. Pretpostavljam, ipak, da su te ruke koje sada tresu tremori alkoholizma ili neke duševne bolesti nekada držale pušku ili, čak, snajper i pucale u one koje su velmože iz Vašingtona označile kao dežurne neprijatelje imperijalnih interesa. To su bili lojalni vojnici, možda su i vjerovali u šarene laži širenja slobode i demokratije putem ognja i mača. Sada su napušteni, osramoćeni, zaboravljeni. Zašto su prinijeli svoju mladost kao žrtvu na oltar smrti?

Zvanična statistika američkih vojnih intervencija od kraja II svjetskog rata pokazuje da su njihove žrtve velikom većinom bile civili, nedužni, nenaoružani, starci, žene, djeca. Stotine i stotine hiljada mrtvih samo u posljednjih 25 godina od pada Berlinskog zida. Tolike smrti, a šanse za održivi mir i kvalitetan životni standard u zonama intervencije manje nego prije. Ostala je samo spržena zemlja, a rad generacija je obesmišljen i uništen. Ovakvo brutalno nasilje vapi za osvetom, nije čudno što izaziva revanšizam, i tako se neprekidno vrti zlokobni lanac nepočinstava i zločina.

U isto vrijeme, vrhuške dežurnih neprijatelja su se u posljednji čas spašavale, oblačile nove odore, da bi se zatim reinkarnirale i oglasile svoje postojanje u nekom drugom dijelu zemaljske kugle. Uvijek u "čudnoj" koincidenciji sa planovima za narednu budžetsku godinu američkog Kongresa i, naravno, neminovnim povećavanjem izdataka za vojno-obavještajno-industrijski kompleks. Što više ratova, to više zarade.

Širenje NATO-a je takođe način da se obezbijedi siguran profit za ove kreatore straha i trgovce ljudskom patnjom. Na prošlogodišnjem samitu u Velsu donijeta je odluka ne samo da godišnji vojni budžet članica NATO-a treba da bude "minimum" 2% BDP-a (Crna Gora u ovom trenutku, ne uključujući vojne penzije, izdvaja 1,15%), nego i da je najmanje 20% tog novca potrebno potrošiti na nove vojne tehnologije, kupovinu novog oružja, itd. Da li zbog toga iznenađuje činjenica da je jedan od najbolje plaćenih lobista za ulazak Crne Gore u NATO, Brus Džekson, bio devet godina potpredsjednik američke kompanije Lokhid Martin, jednog od najvećih svjetskih proizvođača oružja? Džekson, koji je ujedno i osnivač Američkog komiteta za proširenje NATO-a, je zajedno sa lobistom Rendalom Šonemanom od crnogorske vlade u posljednjih nekoliko godina dobio više od tri miliona eura novca poreskih obveznika.

Nasuprot onome što često tvrde pronatovski kritičari Vlade Mila Đukanovića, njegov opstanak na vlasti i ulazak u NATO su čvrsto povezani. Dovoljno je poslušati stavove Džeksona i Šonemana koji za Đukanovića lobiraju gdje god se nalazili, ne samo u politički uticajnim neokonzervativnim (imperijalnim) krugovima u SAD, nego i za vrijeme plaćenih boravaka u Crnoj Gori. Tako je Džekson u vrijeme kada su crnogorski građani i građanke "revolucijom koprive i mimoze" bili nadomak demokratske smjene vlasti izjavljivao da oni nemaju razloga da protestuju već treba da budu zadovoljni zbog očiglednog "napretka u društvu". Za njega je Crna Gora bila i "pozitivan primjer" privatizacija u regionu.

Džeksonove manipulacije i konflikti interesa su dobro poznati, o njima je pisao i Njujork Tajms, a posebno u vezi spinovanja američkog javnog mnjenja neposredno prije napada na Irak, kao i poziva na vojnu intervenciju protiv Rusije. Politička biografija njegovog kolege Šonemana takođe ima tamnih tačaka, posebno u vezi lobiranja za gruzijski i makedonski ulazak u NATO, a bio je glavni lobista i za ulazak Albanije. Očigledno je da ni Džeksonu ni Šonemanu ne smeta nedostatak poštovanja elementarnih pravnih normi u državama za koje lobiraju. Ne smeta to, naravno, ni vrhu NATO-a, bez obzira na javnu retoriku o vladavini prava i osnovama demokratije. Naprotiv, korumpirani režimi su najlakši za kontrolu u segmentima za koje se u NATO-u jedino i interesuju: državni prirodni i privredni resursi i obavještajna mreža.

Zbog toga je dobra vijest to što je diskurs o NATO-u "sa ljudskim licem" u Crnoj Gori, čiji se eksponenti mogu naći i u vlasti i u "opoziciji", doživio kolosalni neuspjeh. Akcije i tribine pod imenom "Proljeće neutralnosti - Neutralni u ime mira" koje je organizovala NVO Pokret za neutralnost širom Crne Gore su pokazale da građani i građanke imaju jasan negativan stav prema NATO-u. Takođe su pokazale i građansku utemeljenost ideje vojne neutralnosti, tj. jednake distance od svih vojnih saveza, od NATO-a jednako koliko i od ruskog ODKB-a. Stoga su netačne tvrdnje da "sve što NVO Pokret za neutralnost radi ide na Putinovu vodenicu". Sve što NVO Pokret za neutralnost radi ide u korist mira, uvažavanja i duha solidarnosti kako u Crnoj Gori, tako i u svijetu.

Pojedini crnogorski "suverenisti", uključujući i jednog od vlasnika "Vijesti" Željka Ivanovića koji je napisao citiranu rečenicu, očigledno odavno nisu pogledali kako izgleda državna zastava. Prema njihovim istupima u javnosti, moglo bi se zaključiti da orao na zastavi ima samo jednu glavu. Kao orao na pečatu američkog predsjednika, jednoglavi orao čija je glava okrenuta prema Zapadu. Međutim, orao na crnogorskoj državnoj zastavi ima dvije glave. Jedna gleda prema Zapadu, a druga prema Istoku. To je dvoglavi orao kojemu su podjednako bliski i Istok i Zapad. On simbolizuje Crnu Goru kao most između dvije civilizacije, kao prostora za njihovu međusobnu saradnju, povjerenje i pomirenje. I "Istok" i "Zapad" su dio crnogorske prošlosti. Oni moraju biti i dio njene budućnosti. Posebno ukoliko ne želimo da i na ulicama crnogorskih gradova uskoro bude prosjaka-veterana NATO ratova.

Autor je profesor na Univerzitetu Crne Gore, analitičar geopolitike i predsjednik UO Pokreta za neutralnost

( Filip Kovačević )