Privremeni moratorij na privatizaciju!

U cilju očuvanja preostalih resursa za buduće generacije, predlažem privremeno uvođenje moratorijuma na ovakvu privatizaciju i ovakve investicije.“ Izuzetak“ bi bile greenfield investicije bazirane na znanju i inovacijama, investicije u ITC, industrije najnovije tehnološke generacije, e-trgovini, poljoprivredi, zdravstvu i obrazovanju. Ne obrazovanje privatnih fakulteta za menadžment tipa Igalo, Tutin i Ćuprija. Dosadašnji saldo gore navedinih investicija je - nula, ništa čega god hoćete. Moratorij oročiti do stvaranja uslova za vladavinu društveno odgovornije vlasti.

Je li ovaj predlog realan? Trenutno, nije. Dugoročno, vjerovatno jeste. Pretpostavka je da se probudimo iz letargije u koju smo upali po principu kuvane žabe. Voda samo što nije proključala! Zašto moratorij na ovakve investicije?

Zato što među dosadašnjim investitorima gotovo niđe nema ni jedne zemlje EU čijim sveobuhvatnim standardima navodno teže naši politički laureati i ekonomski „operativci“. U koju nas ovo Evropu uvode kapitalom investitora iz zemalja sumljivih korporativnih standarda? Znaju li da iza svakog takvog kapitala idu uslovi koje ova mala zemlja ne može da ispuni bez gubljenja svog identiteta i integriteta? To je vrlo blizu gubljenju državnog suvereniteta. Postoje i drugi vidovi stanih direktinih investicija. Zašto samo prodaja profitabilnih privrednih bisera Crne Gore? Prodate su firme koje su redovno punile budžet (Telekom, Jugopetrol, EPCG...) pa se isti sad puni kreditima koje treba da vrate nezapošljena đeca. Postoje još i greenfild investicije, formiranje zajedničkih preduzeća, međunarodna trgovina, fondovi, licence... Pored stogodišnjih koncesija postoji i B.O.T. Predpostavljam zašto samo otuđenje naše imovine, ali ne mogu da dokažem. Neko hoće. Kad tad.

Do kada moratorij?

Dok se ne ukine partijska samovolja i ne izgradi demokratska država. Dok neko ne izgradi pravno uredjenu državu i slobodne medije, dok se ne stvore preduslovi za investitore koji ne diluju pod stolom (kafanskim). Preduslovi bi bili racionalna i efikasna saobraćajna infrastruktura, uredno snadbjevanje strujom i vodom, razvijena ka turizmu orijentisana poljoprivreda, obrazovana i samosvjesna omladina koja svakodnevno puni naše i evropske aerodrome koristeći low-cost kompanije, planski regulišu resursi, izgradi kritička građanska misao i ojača NVO sektor, urbanizuje naš ograničen prostor. Dok se ne stvore pretpostavke za proizvodnju i osvajanje tržišta za naše proizvode. Dok neka nova vlast ne shvati da nam je potrebna ekonomska, a ne diplomatija azila.

U tom cilju, treba na prvim izborima smijeniti ovu dugogodišnju vlast i vidjeti da li opozicija umije da bude kreativna ili da samo kritikuje. Znaćemo odmah po tome da li bi nova vlast procesuirala korumpirane političare i njihove partnere i sankcionisala „novinare“. Novinare koji bestidno usmjeravaju gledaoce i čitaoce ka „istini“ dogovorenoj u kafani. Drugo, da li će svakodnevno raditi na stvaranju imidža demokratske i pravno uređene zemlje ili će nas preobraćati ka njihovoj „istini“. Pa novi izbori... i opet i ponovo. Trajaće to, gospodo. Moramo iskajati grijehe zapuštenosti kritičkog uma. Ali, mora se početi.

Tek poslije nekoliko izbornih ciklusa možemo očekivati ponude i od strateških investitora koji znaju da dobar biznis počiva na obostranoj koristi. Tada bi u glavnim ulicama i na trgovima gradova širom Crne Gore imali i prodavnice naše robe, a ne samo kafiće i inostrane banke i njihove zelenaške kamate. Kamate koje pravdaju visokim rizikom poslovanja u Crnoj Gori. Zbog nenaplativih kredita. Kao da su građani i naša mala privreda davali te kredite raznim deripaskama, marovićima, brkovićima, pantama, boškovićima... pa moraju da ih vraćaju kroz bužet i preko visokih kamata. Imali bi tada ne samo banke i kafiće đe se uglavnom dogovora ovdašnji biznis. Đe državni i opštinski službenici pauziraju, đe često šovinistički nastrojeni političari prastarih ideja dogovaraju koalicije, ogovaraju i dogovaraju načine kako da svađaju građane ove zemlje... Đe uglavnom sjede ljudi bijednih, ali još uvijek redovnih budžetskih primanja. I poneki akademik. I poneki penzioner.

Tada će novinari koje mi plaćamo posjedovati sopstveno mišljenje i kritičku svijest, pa će građani saznati da postoje i hiljade evropskih, skandinavskih i drugih investitora koji su željeli i još žele da nam budu partneri. Da saznaju da je“ lille Norge“, kako Norvežani iz milja zovu svoju zemlju (ni pet miliona stanovnika), investirala stotine milijardi dolara širom svijeta! Predviđa se da će za par godina ovaj najveći državni fond na svijetu biti vrijedan 1.000 milijardi dolara!

Odgovorno tvrdim da su takvi i slični investitori otjerani da bi naši „stručnjaci“ dilovali sa sebi ravnima. Pa u ambasadore da Crnu Goru još više brukaju i još više diluju! Bogati u parama, a siromašni duhom. Bez slobodnog vremena da nešto pročitaju i nauče, da promišljaju. Da se pitaju kako žive oni čijim životima i imovinom upravljaju. Prezauzeti u svom strahu za pare i položaj. Okruženi poltronstvom i bez iskrenog poštovanja prema njihovim umišljenim „veličinama“. Koliko bi tek bili „bogati“ da su imali na raspolaganju norveške resurse a svoje glasače?

( Milorad Bato Đurović )