Nestali praznik

Teško da mogu bilo šta reći na ovu „luksuznu” stvarnost koju živimo u Crnoj Gori. Teško da išta više mogu reći na ovu stvarnost u kojoj je otimanje svojine, društvene ili lične, legalizovano sakrivanje zločina. Teško da mogu da kažem išta nakon nebrojeno mnogo pucnjeva u sred bijela dana i ubijanja ljudi između svih nas, kao u akcionom filmu. Slučaj/evi nije/su riješen/i- ubistvo je profesija koja očigledno ne podleže kazni, ovdje. Sve je već davno prelilo čašu, tako da i užasa koji izazivaju informacije traje svega dva dana, a onda sve potone u mulj bajatih vijesti - gore od očaja. Ko se sjeća?

Oni koje boli! Ne pominje mi se besparica i ukidanje prava na rad, OPOZOV života.

Odlučujući što će ovog puta biti tema, moram priznati, pozornost mi je skrenula zapuštenost grada u kojem živim. Komunalna služba ostavlja kontinuirano grad Herceg Novi da tone u zapuštenost, ali revnosno truje mačke i pse - i one beskućne i one kućne. Ista zapuštenost pokrenula mi je sjećanje, ali i suočavanje sa bespomoćnošću da više nije dovoljno reći - čak ne ni javno. Voljela bih da mogu biti bijesna ili ljuta, jer ljutnja i bijes imaju svoju mudrost i akciju. Duboko unutar ljutnje leži naša ugroženost koja pokreće agresiju. Protekla dešavanja nisu čak ni to izazvala. Slušam aroganciju vlasti i nemušti jezik opozicije. Gledam u zeleno ostrvo na cesti ispod kuće, gdje se ruže i korov nepovratno gube jedno u drugom. Smučilo mi se.

Zato: nešto malo prije Prvog maja, kojeg slavim, pokušavam da se iznesem sa nostalgijom i onim što mi nedostaje a vezujem ga za praznik. Sjećam se da su uoči Prvog maja u XX vijeku u Boki Kotorskoj gorele vatre - iluminacija. Rođak moje majke, kojeg davno već nema, palio je na Sniježnici vatre koje su se vidjele s vode. Moja sestra i njena ekipa palila su vatre po parapetima i na mjestima gdje je bilo predviđeno. Nedostaju mi te vatre. Vatre praznika rada. A još mi više nedostaje ljudski rad.

Prvog maja izlazili smo da čistimo obalu zarad nas i turista koji će doći - da se što bolje predstavimo a i oni osjećaju. Sjećam se da mi je bila obaveza da mladi moraju da brinu o mjestu gdje žive, a zbog ljudi koji će doći da se osjećaju dobro i da nam opet dođu. Čistila sam muravu i otpatke, pomagala ocu da luštra barku i pripremi ribarske alatke. Pionirski i omladinski sam se osjećala svaki put - kao da mi je to zadatak. I bio je.

Nedostaje mi ponta koju pamtim da smo uređivali jer se ekipe koja se svakodnevno u toku ljeta okupljala na njoj, tu sastajala, dok smo se radovali i plesali pjevali ili plakali. Jutro, podne, veče. Neki gradovi imaju trgove i forume, a mi smo imali ponte, parapete i seke. Slobodne i samo naše. Ne sjećam se da je nekom palo na pamet da razbija ono što je juče čistio i popravljao. Ja znam da je bila naša odgovornost da sve to sačuvamo i održavamo. Danas parapet nije naše mjesto - treba provjera smije li se nasloniti da obezbjeđnje nekog krimi-pojedinca ili neke strane države ne definiše razlaz. Ili pokrene spor.

Nedostaje mi Jerkova barka i miris soli i murave koja se nije mogla saprati sa ruku danima. Nedostaje mi njegova beštima, ribarsko prigovaranje i šijanje, ako sam nešto propustila da uradim, a očekivao je, jer barka se morala očistiti od zime i leda, urediti za rad i ljetnji komfor. A i vrše su morale biti spremene za more. Mogli smo gdje smo htjeli sa tom barkom, uzduž i poprijeko Zalivom. Sve je bilo moje i mirno je ostajalo moje.

Nedostaje mi bezbrižnost i sigurnost ulica i avlija, đardina i kaleta - nije bilo toliko automobila, posebno ne onih sa tamnim staklima i ljudima u kupaćim gaćama sa aktntašnama koji prate političke lidere koji se kupaju uz obalu. Nije bilo okupacije kilometara zemlje tjelohraniteljima ili betonskim ogradama koje odvajaju obične ljude od političke elite. Nije bilo ni lančina oko vrata. Tog kriminalom uvezenog rekvizita devedesetih - prepoznatljiv i prisutan.

Bio je TARIN autobus koji je prolazio kroz mjesto i koji je zbog brzine mogao podići prašinu, cestom koja je bila uska a njome su se služili i ljudi i mačke, psi i čistači. Nedostaje mi bezbrižnost dana u kojima je samo sunce moglo da te ugrozi da se uveče moraš mazati uljem masline ili jogurtom da temperatura spadne. Nedostaje mi bezbrižnost podneva u koje se samo sjenke bore na ulicama jedna s drugom, dok vjetar pomjera palme, glicinije i kostilje… Nedostaje mi majčina ekipa koja pije jutarnju mastiku prije dogovora oko kolača koje će mutiti da ne bi sve kuće imale iste za praznik, planovi za obilazak i dolazak. Nedostaje mi okupljanje u mojoj kući, sestrine ekipe koja je došla da čestita praznik, nakon uranka na brdu Sveti Đorđe. Nedostaje mi sloboda koja je bila opipljiva u mislima, na nama. Mirisala je baš kao hljeb. Nedostaju mi pjesme kao što je Internacionala, Padaj silo i nepravdo, Konjuh planinom, Sve je ljubav… Nedostaje mi ekipa koja je ostala u svim zabranama u zemljama koje su nastale kao i prvi majevi, u vihoru rata u Jugoslaviji. Nedostaju mi crveni makovi i osmijeh, šetnja do spomenika i pomen. Nedostaje mi porodica koja se okupljala na ručku i galamila, uveseljavala, filmovi na televiziji… muzika… ljudi… gradovi. Nedostaje mi vrijeme u kojem nam se političari nisu obraćali, nisu mijenjali strane i tablice. Nedostaje mi vrijeme u kojem sam, uživala u Prvom maju, kojeg je slavila moja majka kao svoj jedini praznik, sa kojim se najbolje osjećala. Njih dvoje uložili su ogroman rad, bez dana bolovanja, u socijalističku proizvodinju.

Ubilo ih je tranziciono zdravstvo Crne Gore za koje su odvajali čitav svoj radni vijek.

Nedostaje mi misao da ne mislim da li je ustavno ili nije uzeti pare iz praznog džepa građana/ki. Nedostaje mi ponos. Dostojanstvo. Nedostaje mi mir bez ove krvi koja je prolivena, bez suza i tuge, bez izbjegavanja odgovornosti. Nedostaje mi komšiluk Stradun, Konavle, Mostar, Sarajevo, Zagreb, otoci, Dalmacija… Beograd… Nedostaje mi sigurnost… Bez daha sam i zamaha u eri luksuza u Crnoj Gori, samo je ljudski život jeftin, da jeftiniji ne može biti i zapušten u gradovima koji su zapušteni kao mi, u zemlji koja je davno prestala da liči na mjesto za bezbjedan život i rad. U zemlji u kojoj nema radnika/ca, po kojima se Prvi maj pjevao, slavio i odmarao. Nema otpora, sili i nepravdi.

( Ervina Dabižinović )