Brankove slike dokazuju da on sve može, uprkos Daunovom sindromu
„Ovo je dokaz koliko jedno lice sa hendikepom može da bude koristan član društva. To moramo da im omogućimo. Da ih izbacimo iz sjenke, maknemo sa društvene margine i omogućimo im da postanu korisni članovi društva. Na taj način taj malo težak ustaljeni termin hendikep počinje da se gubi“
Na kapiji porodične kuće Đurovića u Bogetićima stoji natpis „Dobro došli, dragi moji“, a u dvorištu je izloženo tridesetak radova Branka Đurovića, dvadesettrogodišnjeg momka, koji ima Daunov sindrom. Njegovi roditelji željeli su da pokažu šta Branko može.
I dok se, sav srećan šetao pored slika objašnjavajući, na samo njemu i roditeljima razumljivom jeziku, šta koja slika predstavlja, Karolina Pajović, dugogodišnji defektolog u OŠ „Olga Golović“ nije krila zadovoljstvo uspjehom nekadašnjeg učenika.
„Bila sam prvi Brankov učitelj i ovu vizuelno-umjetničku darovitost sponzala sam kod njega još u nižim razredima osnovne škole. Njegovi likovni radovi tada su ukrašavali zidove naše učionice. Branko je bio odličan učenik i primjeran u svemu, dobar, lijepo vaspitan, saosjećajan, društven“, kazala je Pajovićeva.
Branko je i danas takav - jedno veliko dobro dijete koje samo traži da bude prihvaćeno u društvu i šansu da pokaže šta zna i može.
„Ovo je dokaz koliko jedno lice sa hendikepom može da bude koristan član društva. To moramo da im omogućimo. Da ih izbacimo iz sjenke, maknemo sa društvene margine i omogućimo im da postanu korisni članovi društva. Na taj način taj malo težak ustaljeni termin hendikep počinje da se gubi“, kazala je Pajovićeva.
Dodala je da su za Brankov uspjeh zaslužni njegovi roditelji koji su ga podsticali da radi i razvija svoje sposobnosti.
„Od prvih dana njega je sve živo zanimalo. Svaki me dan iznenađivao šta sve može i hoće. Voli sport, da slika, piše, voli da radi, pomaže po kući i jako je disciplinovan. Htjeli smo ovom izložbom pokazati šta mogu ta naša djeca i da bi im trebalo pomoći“, kazala je majka Mira Đurović.
Izložbu, drugu po redu, jer je prva „Tragom mašte“ organizovana u Dnevnom centru za djecu sa smetnjama u razvoju, otvorio je publicista Dragoslavć-Duća Milačić, koji je pročitao pjesmu posvećenu Branku.
U organizaciji izložbe pomogao je manastir Ostrog, a Brankovi najdraži gosti bili su njegovi drugari iz Dnevnog centra.
Djeca sa smetnjama u razvoju zaslužuju više pažnje društva
I Brankova majka i njegova vaspitačica izrazili su nadu da će društvo više povesti računa o djeci sa smetnjama u razvoju. „Borila sam se i borim za ovo moje dijete, koje može svašta da radi. Pitam se šta se čini sa tim parama za ovu djecu. Imam osjećaj da se o svima vodi računa samo ne o njima“, kazala je Mira Đurović.
Pajovićeva smatra da djeca sa smetnjama o razvoju ne treba da završe samo osnovnu školu, kao što je većinom slučaj. „Onda ta djeca ostaju zarobljena u svom domu, malo se kreću. U životu najviše mrzim dvije hladnoće – roditeljsku i profesionalnu“, kazala je Pajovićeva. Branko nije dobar samo u slikanju. Voli košarku, bacanje kugle, atletiku... Voli da glumi i igra, prepisuje knjige.
( Svetlana Mandić )