Policijski čas

Na ulasku u grad, ispred mene je šipčio “mercedes”. Odjednom je upalio trepćuća svjetla i zaustavio se pored kontejnera. Iza sebe je nanizao zamašnu kolonu automobila. Za trenutak sam pomislio da je u pitanju kvar pa sam strpljivo sačekao. Međutim, vozač je izašao s kapuljačom na glavi i glavačke se zaronio s obje ruke u kontejner. Kako sam bio tik iza njega, pomislih da je u pitanju skrivena kamera, nekakav performans... neka namještena igra. “Mercedes”, vlasnik, kontejner; to troje ne ide zajedno. Ali izgleda ide! Nije luksuz ni gorivo, ni luksuzni automobil… luksuz je egzistencija. Vrijeme je neočekivanih kombinacija.

Čuli ste ne jednom kako je kriza opustošila, sve naše gradove od juga do sjevera... te nijesu za ljude gradovi no tavnice za nevoljne sužnje. Čuli ste i da se od turističke sezone očekuje do sada najveće obaranje cijena usluga, da bi sezona makar kako prošla. Zadesio sam se na ulici jednog primorskog grada u prvi mrak… Nikoga živoga. Čujete samo vlastitie korake. Ostalo je tišina. I nju čujete kao tajac. Zovem prijateja da mi objasni zatečeni tajac. Upao si, kaže, u policijski čas! Ne razumijem poruku. Zbunjen ga pitam; kako, zbog čega… valjda bi glasila oglasila tako nešto!? Ne bi! Kaže. To je toliko normalna pojava, da je niko ne primjećuje. Navikli smo se. Kada se završi kakv takav radni dan svi se raziđu po kućama i sve zamire. Pa, kažem, policijski čas je življi, šeću se makar oni koji ga kontrolišu, a ovo nije taj čas no mrtva ura. Svak pritvori sebe u svojoj kući i dreždi kao u ćeliji. Decenijama nas ubjeđuju da je naš najveći privredni resurs turizam i da ništa drugo ne treba raditi. Isto toliko nas ubjeđuju da se dvanaest mjeseci u godini može živjeti od jedva dva turistička... I stigli smo... U mrtvo duboko!

Prolazim jednom od četiri glavne bočne ulice koje se slivaju u centar glavnoga grada. U njoj žive boljestojeći. U toj ulici bile su do skoro dvije pekarske radnje. U njima sam ponekad pazario pecivo. Tog jutra prva pekarnica u bila je zatvorena. To je pisalo i na vratima. Kroz velike izlog prozore vidio se fajront... Zorom! Stolice naopako obrnute dubile su na stolovima. Velika šank vitrina prekrivena papirom... Upokojena. Niđe ništa i niđe nikoga. Prodavali su inače neka brendirana peciva i hljeb po nekakvim receptima iz svijeta. Pekarnica je imala i naročiti namještaj, neobičan i skup, sukladan luksuznijem proizvodu. Oni koji su u svoj vakat tražili kruha preko pogače, taj su trošli... i potrošili.

Produžio sam u sljedeću, pedesetak metara dalje. Unutra je bilo nekoga, ali metla popriječena na vratima govorila je da ne uslužuju nikoga. Slagali su ugostiteljski mobilijar kao u prethodnoj. U drugoj radnji, ulaza zapriječenog metlom, prodavan je hljeb za puk, obični naš hljeb nasušni. I taj promet je utrnuo. Nijesam se raspitivao da li su luksuzni ljeb sprema na luksuznim gorivima, a za sirotinju na otpadu, ali svejedno - jednako im je opao promet do neisplativosti. Nikome nije zapala za oko činjenica da su se, u centru, ugasile dvije pekarske prodavnice zbog pada potrošnje osnovnog prehrambenog proizvoda. Ko će nam javiti, onda, šta se dešava na periferiji grada i života đe niko ne zalazi. Onda su nam javili da je osnovni energetski resurs, nafta i njeni derivati poskupili kao luksuz. Onda su se javili taksisti i drugi uslužni prijevoznici da nam najave kako će podići još jenom cijene svojih usluga i život nam spušte na još niže grane. Nemaština nam se razgranava. Autoput je neophodan, ali ako ga gradimo kao luksuz niđe nam puta nema... Nijesmo prispjeli na put ni na dom.

Na kraju smo saznali (ništa novo) o državnim trošadžijama preko jednog sramotnog primjera. Država kao kakva šiparica kupuje svojim činovnicima liksuzne džipove da se kurče o državnom trošku. Javni politički izabranik, na državnom prijevoznom sredstvu, presvlači tablice ka prljavi veš, pa đir pod noge... Prije podne se vozi po državi o njenom trošku a po podne, o istom, u privatne svrhe. Luksuz mimo svijet. Vuci siti, a ovce plaćaju! Luksuzu kraja nema. Guzica je i po prirodi šira od obraza, pa ova država obraza nema.

Ajmo dalje! Po našim gradovima i varošima na svakom koraku zjape prazni poslovni prostori kao bečaline s napisima: IZDAJE SE!... i br. telefona. Niko se ne javlja, a bečaline se umnožavaju kao u evakuaciji. Samo se država javlja sa novim izdavanjima. Ona ne patiše do istrage naše ili njene.

P. S. Crna Gora nema nikoga svoga. Polovina je mrzi a polovina krade. Polovina je izdaje, a polovina prodaje. Nikakva utjeha nije činjenica s početka ove zabilješke... da je onaj iz luksuzne limuzine objeručke zabroždio u kontejner. Svaka čas za policijski čas!

( Mihailo Radojičić )