Domovina se najbolje brani lijepim vaspitanjem

Nedavno smo u Sinepleksu u Podgorici imali priliku da gledamo film Kraljevi ljudi: tajna služba (Kingsmen: Secret service). Pobudio je dosta pažnje, a i kritika ga je visoko ocijenila. Tako mu je, na primjer, Radenko Savić dao 9/10, što je ocjena za poštovanje. U cinematskom smislu moglo bi se reći da je film Kraljevi ljudi: tajna služba naratološki uramljen jednom izrekom - čujemo je na početku i na kraju filma u scenama koje imaju ikonički smisao. Ona glasi: Manners maketh man.

Riječ je o izreci Vilijama Hormana, autora udžbenika latinskog jezika pod nazivom Vulgaria iz 1519. Ovo didaktičko štivo skup je rečenica s predumišljajem koje su bile više uputstvo za život nego puka vježba iz prevoda na latinski. Gradivo ove vježbanke obuhvatalo je školu, vaspitanje, lijepo ponašanje, religiju, istoriju i još ponešto. Navedena rečenica iz tog udžbenika mogla bi da bude moto ovog filma, a prevodi se nešto poput: čovjeka resi uljudnost. Lingvistički arhaična, na glagolu ima oznaku za treće lice jednine prezenta indikativa -th koja u modernom engleskom glasi -s. To je inače ono -s koje stranci najčešće ne nauče sasvim. No, ovdje je to glavni začin izreke, narastao na jeziku bogatom i gipkom kao poruka koju prenosi.

Stavka iz bedekera globalizacije

Vrijeme nastanka ove proverbije je skoro vijek prije izdanja „Hamleta“. Šekspir je svijetu podario formulaciju za univerzalnu filozofsku dilemu - biti ili ne biti, što je za ličnu svrhu, Vilijam Horman je zavještao anglosaksonskom svijetu uputstvo za opštu upotrebu i vladanje svijetom. Danas je to stavka iz bedekera globalizacije.

Prisjetimo se, navedenim se riječima uspostavlja moralni kodeks, daje ton filmu, određuju principi ponašanja, počinje zaplet, i, nadsve, promoviše jedan svjetonazor, odnosno ustanovljuje dio sistema vrijednosti. U narativni okvir ovog manners maketh man vješto se pakuju fantazija, akcija, teorija zavjere, vladari svijeta, Nojeva (b)arka, odabrani koji će produžiti ljudsku vrstu, ustajte vi, prezreni na svijetu, sve uz snažnu intertekstualnost sa Tajnim agentom 007. Tako kontekstualizovana, navedena izreka u mentalnim mapiranjima upućuje na kognitivni domen imperijalnog, majestetskog, jednom riječju, kraljevstva, kralja, monarha i vrhovnog vladara. Kraljevi ljudi tako mentalno povezuju sve kraljevske loze počev od Alfreda Velikog iz devetog vijeka pa se do kraljice Elizabete II, od Tjudora i Stjuarta do jajeta Hamptija Damptija. Kada se jaje razbilo, sva kraljeva ergela i svi kraljevi ljudi (all king's horses and all king's men) nisu mogli da ga sastave. Hampti Dampti je metafora nepopravljive štete. Čuvajmo kralja, tako će se „izleći“ princ. “Goodnight sweet Prince”, reći će Šekspir u “Hamletu”.

Kraljevska zlatna nit poruke

Kraljevska nit u filmu je zlatna nit poruke koja se nijednog momenta ne ispušta iz vida ni konotativno - slikom, ni asocijativno - dijalogom ni implicitno - kontekstom. Radnja se razvija tako da se pokaže kako su kraljevi ljudi važni skoro kao kraljeva loza. Da je podupru, svakako i u tom smislu filmska naracija je besprekorna. Mogao bi se ustanoviti Labovljev narativni model priče, gdje se vidi da principi koji važe za usmeno kazivanje važe i za filmsko; jednako je postojanje zapleta, kulminacije i raspleta, naročito posljednjeg dijela priče koji se zove koda (coda) i ima funkciju onoga: a šta to znači?

Pitanje je, dakako, upućeno gledaocima. Kada u filmu po drugi put i iz usta drugog junaka čujemo ono anahrono, a tako savremeno, manners maketh man, znamo da je putovanje glavnog junaka završeno, da je on uspio u filmskoj priči i životu, da je princip preživio i on se do njega uzdigao. Što je njegovo najveće postignuće? To što može da naruči martini na kraljevskom engleskom sve aludirajući na „Čovjeka sa zlatnim pištoljem“. To znači da je misija ispunjena, a gledaocima je bjelodano ponuđeno nešto što se u lingvističkoj teoriji naziva kulturni scenario (cultural script).

Mene je film upravo navedenom rečenicom profesionalno izazvao jer je ona bila lozinka za ono čime se ja bavim, a to su diskurs i pragmatika, kognitivna lingvistika i interkulturna komunikacija u kojima je ključni pojam kulturni scenario. Prema definiciji Ane Vjeržbicke, koja je začela i razradila teoriju kulturnog scenarija, to je „način mišljanja koji svi dijele i koji je svima poznat, a koji može da se identifikuje u terminima istovjetnih empirijski ustanovljenih univerzalnih ljudskih pojmova“. Ako govorimo o Englezima i njihovim kulturnim uzusima, ko će to bolje otjelotvoriti od Harija Harta, kojeg igra čarobni Kolin Fert u “Kraljevim ljudima”? Jezik mu je kraljevski, ideološko opredjeljenje rojalističko, nastup carski, a skrivene sposobnosti prevazilaze one koje ima Džejmz Bond. „Gospodin hoda, on nikada ne trči“

U terminima kulturnog scenarija ovo o lijepom vaspitanju iz “Kraljevih ljudi” samo je još jedno recikliranje te poznate maksime. Jedan od Titana modernog roka, Sting, iskoristio je tu frazu u pjesmi „Englez u Njujorku“ (An Englishman in New York), koja se bavi čovjekom i njegovim otuđenjem od društva i sebe toliko da liči na vanzemaljca. Naime, Sting je unio manners maketh man u refren pomenute pjesme. Prvi put u kontekstu opšte otuđenosti i nakon igre riječi legal alien koje istovremeno znače stranac (u tuđoj zemlji) i tuđinac (vanzemaljac) i drugi put poslije tvrdnje da čovkek treba obavezno da se suprotstavi neprijatelju. Za pomenutu izreku o lijepom ponašanju Sting u refrenu kaže: kao što neko reče. Ona je do te mjere integrisana u sistem vrijednosti njegovog društva da predstavlja kulturni scenario sama po sebi. Autorstvo se više i ne traži. Istovremeno, pjesma je na površinskom nivou značenja promocija onoga što se zove englishness, uslovno prevedeno, kao engleština. Ovim je Sting u fokus doveo dva podscenarija. Prvim pjesma počinje: „Ti, dušo, piješ kafu, ja pijem čaj (You drink coffe, I drink tea, my dear). Riječ je ljubavnom napitku, ali ne nužno. Drugi je „Gospodin hoda, on nikada ne trči“ (A gentleman will walk but never run). Suprotstaviti se neprijatelju moraš, pri tom potrčati ne smiješ.

Rekao bi čovjek, pa šta! Čudna mi čuda! Čaj je samo jedan napitak koji neko voli, a neko ne. Ipak, on je malo više od toga. To je neverbalni iskaz kojim se nešto ostinovski postiže - utvrđuje se razlika koja iskazuje posebnost i imenuje običaj koji je zajednički mnogim ljudima. Naspramnu kategoriju, je li, predstavlja kafa, ali i ljudi koji je piju. Lingvisti to analiziraju kao diskursnu opoziciju ja:ti, mi:oni, mi:vi i insistiranje na razlikama. Pitanje glasi: šta da radimo ako se zaljubimo u nekog ko pije kafu i voli crno? Škodi li kafa ljubavi? Čaj je ovdje, u stvari, jedna metafora, ali i demarkaciona linija ponašanja, mentaliteta, opredijeljenosti i pripadnosti. Čaj u pet ili čaj kod Kraljice, nije Čaj u Sahari. Od onog u Sahari kida se duša jednom čovjeku, ovim u pet potvrđuje se vladavina svijetom ili barem anglocentričnost u njemu. Nekada se njime (čajem) opisivalo carstvo u kome sunce ne zalazi. Kraljevi ljudi u filmu ne piju čaj. Oni ponekad popiju metak. Gospodstvo - kompleksni kulturni scenarij

Teorija kulturnih scenarija predstavlja kognitivni pristup kulturi i društvu kao najširim kategorijama koje obuhvataju sve druge i nudi metodologiju koja dozvoljava da istražimo mišljenje, govor, ponašanje, emocije, čak unutar jedinstvenog kognitivnog okvira. Kao jednostavna ilustracija može da posluži tvrdnja da ovakvi scenariji uključuju izreke i poslovice, česte kolokacije, ritualizovane načine na koji se odvija razgovor, tzv. konverzacione rutine, čak uzvike i uzrečice. Dolazimo, tako, do drugog pomenutog kulturnog podscenarija o gospodinu i Englezu koji neće potrčati „za spas života“, što bi rekli u Crnoj Gori.

Gospodstvo je kompleksni kulturni scenarij. Da je bolest bio bi kvalifikovan kao sindrom. Nije bolest, no, svijetu se kroz film i popularnu kulturu otkriva kao prilično monolitan, a kada ga epitomiziraju Sting, Kolin Fert ili Danijel Krejg, onda i vrlo ubjedljiv. To je vulgarija koja je postala nobilija. To su tantijemi jednog davnog uloga. U vaspitanju, dakako. Da Horman može da vidi momke bio bi ponosan.

Model kulturnog scenarija objašnjava šta je dobro, a šta nije, šta se smije, a šta se ne smije, on predstavlja jednu naivnu aksiologiju o tome šta je u govoru dozvoljeno, a šta ne. Prema riječima Vjeržbicke, model kulturnog scenarija usvaja perspektivu kulturnog insajdera koji pokušava da tu perspektivu artikuliše na netehnički način. Scenario je nešto uže od kulture, to je nešto opipljivo i podvedivo pod pravila, nešto što se može predavati kao znanje, stoga i naučiti, i za šta postoji jasan lingvistički dokaz.

Još malo teorije. Vjeržbicka je prvo podijelila scenarije na kruti i labavi, odnosno, kulturni scenario primoravanja i neprimoravanja, kako se prevodi englesko compelling i non compelling script. To su scenariji čitavih društava kojima je lična autonomija (personal autonomy) zajednička opozitna kategorija, a koje, opet, u datim scenarijima ima manje ili više. Individualna autonomija naspram kolektivna harmonija. U krutom scenariju poštuje se kolektivitet, kolektivna svijest, maskulinitet, vođa, princip seniornosti (svake vrste), hijerarhija, stoga je uniformnost (mišljenja) poželjna. Lična autonomija, kao sasvim drugačiji scenario, znači poštovanje ličnog mišljenja, pravo na neuniformnost i izdvojeni stav, odsustvo straha od kastigacije zbog različitosti - to su samo neke odlike dominantnog kulturnog scenarija anglofonog i anglosaksonskog svijeta. No, bilo koji scenario da da u pitanju preko jezika se nepogrešivo prenosi, a bogami i uspijeva. Yes, ma'am! Wow!

Zašto „čoek žena“ nije kompliment

Testirajmo malo fenomen moći na krutom kulturnom scenariju Crne Gore. Reklo bi se moć je moć, šta tu ima da se testira. Tačno. Sve dok ne dođemo do kategorije roda i žene koje su po definiciji manje moćne i koje feministička teorija nastoji da „omoća“. U Crnoj Gori, kada je žena na vlasti, ona je moćna - ima vlast, stoga, ima moć. Kada je uspješna, ona je moćna. Kada pokazuje znanje i kompetenciju, moćna je takođe. Kada je lijepa, e, tada je naročito moćna. Dakle, svi ženini različiti atributi uspješnosti iskazuju se lingvistički samo jednom leksemom, a to je moć. U anglo ili labavom scenariju nije ženi moć bilo koje vrste data na tacni. Ali, neće joj se ni postignuća opisivati samo tom jednom riječju koja je, inače, iz regista poželjnih epiteta vezanih za muškarce. Priznaće joj drugačijost ne umanjujući je zbog toga. Sve ovo vezano za moć i ženu samo je prerušeni kulturni scenario u kome je dobra i uspješna žena „čoek žena“. To je samo novi način opisivanja žene muškarcem. U anglo scenariju o dobrom vaspitanju dobro vaspitani muškarci naučili su lekciju o ženskom rodu i dobrano prepravili formulaciju. Nisu ženi dali baš sve što je tražila, ali je ne opisuju više sobom. Pogotovo ne u rječnicima.

Jedno pitanje u ovim scenarijima dosta zaokuplja naučnike iz interkulturne komunikacije. To je pitanje emocija. Po definiciji, u krutom scenariju, kome dobrim dijelom pripada i crnogorsko društvo, moguće je, poželjno čak, iskazivati osjećanja. U labavom ili anglo scenariju, u kome se visoko vrednuje lična autonomija, emocije se ne iskazuju, osjećanja se „ne nose na rukavu“, gaji se princip samokontrole (stiff upper lip) i rezervisanosti. Stoga, scena na početku filma “Kraljevi ljudi”: tajna služba u kojoj se prvi put čuje izreka o finom vaspitanju najavljena je iskazom o velikoj emocionalnoj nestabilnosti glavnog junaka, što proizvodi snažan ironijski efekat. Kraljev čovjek Galager kaže uličnim dripcima koji bi da se biju da je imao težak dan i da je nešto sav potresen. Dripci k'o dripci. Nit' su shvatili ironiju, nit prijetnju iza nje. Na zvuk zatvaranja lokota iznenadili su se. Shvatili su tek kada se drška čaše srela s drškom kišobrana. Obije s jednim čelom.

Svako društvo ima svoje ustaljene kulturne scenarije, treba ih samo na vrijeme kreirati. Kao ono sa engleskom travom. Treba joj dobrih petsto godina da poraste. Trava raste kao i dobro vaspitanje - ako se pravilno zaliva. Ako se ne zaliva zaključaju se vrata pa se prolije malo krvi. Ili malo više. Samo što se ne zaključavaju uvijek svoja vrata. Ponekad se zaključaju tuđa i krvi bude dosta. To se tada zove kulturno bombardovanje. Budi što glavniji, ako je moguće

Novi scenariji stalno se kreiraju. Neki spontano, neki planirano. Crna Gora ima snažne kulturne scenarije od kojih mnogi pripadaju pomenutom krutom scenariju. Jedna je snažna karakteristika tog scenarija, a to je nelagoda, strah skoro, od razlikovanja. Pripadnost grupi, sigurnost društva, utočište u masi - to je čest scenario onih koji nemaju snažan princip lične autonomije u ovom (teorijskom) smislu. Snažan je strah od izdvajanja, od biti drugačiji. Izvinjavaju li se Crnogorci? Ne. To je znak slabosti. Vole li da plešu? Ne. To je znak neozbiljnosti. Moraju li pokazati status materijalnim stvarima? Moraju. Važno je biti glavni. Glavniji, po mogućnosti.

Vole li Crnogorci da ljube lance? Ne, Crnogorci ne ljube lance. Neki elementi crnogorskih kulturnih scenarija predstavljaju krupni kulturni kapital. U razmjerama valjanosti takvih scenarija ova Njegoševa rečenica izrečena u crkvi Sv. Petra u Rimu sagradila je kulturni scenario koji po snazi prevazilazi onaj engleski o lijepom vaspitanju. Sam scenario koji otjelotvoruje ideal slobodarstva malog naroda pritvrđen je u “Gorskom vijencu”: „što se ne šće u lance vezati...“, a ultimativno iskazan u crnogorskoj himni: „... ne poznaše sramotnoga ropstva lance“. Samo, to treba iskoristiti na moderan način, upakovati duhovito i poslati poruku kroz umjetničko djelo. Kako? Svakako. Lično, kolektivno, institucionalno, vaninstitucionalno, medijski, kako god. Svaka takva kreacija je čin slobode. Kada se oslobodi prostor za kreaciju i ona se uvaži stvara se scenario poštovanja za prostor u umu. Na tom terenu bez garancija sem vjere da je unutra svijetlost država polaže ispit, a diplomu dobija nekoliko vjekova potom. Kulturni scenario te vrste rezultat je onoga kako je društvu u državi i kakva je država zbog društva koje živi u njoj. Divlja ljepota VS Čojstvo i junaštvo

S Njegošem smo imali sreće, s divljom ljepotom malo manje. Divlja ljepota je takođe snažan kulturni scenario, stoga pomalo promašen u dijelu divljine. Trebalo je predstaviti ljepotu, ne nužno u kontekstu divljine. Divljina upućuje dijelom svoje semantike na primitivno, a ne na dramatičnost ljepote koja je na svakom koraku, na iznenađujuću ljepotu. A ako nam omane sezone u turizmu ove godine biće i promašena ljepota. Ljepotu, s druge strane, podržavaju kulturni scenariji kultivisanosti. Smisliti frazu od dvije riječi u kojima će se naći i prepoznati cijela Crna Gora nije mali kreativni zadatak. Ovako, dobili smo oksimoron koji neki tumače sa strane ljepote, neki sa strane divljine. Nikako ucijelo. Marko Miljanov je svoj PR zadatak za Crnu Goru kao od šale uradio. Čojstvo i junaštvo. To je moćan kulturni scenario. Dao nam i definicije. Pa ti dorasti do toga individualno i kolektivno. I snimi film.

Film “Gorčilo” je snažan kulturni scenario, ali nije Ful Monti. I “Budva na pjenu od mora”, ali ni ona nije Monti Pajton. U filmskoj produkciji kao što su navedeni naslovi u velikoj mjeri se koriste i obrađuju kulturni scenariji, oni od najopštijeg važenja, do onih koji su specifični i manjeg dometa. Zaobići stereotip, uglačati određeni mentalitetski sloj, dozirati nanos tradicije - put je u kreiranje novog ili vaskrsavanje postojećeg scenarija dok se rađa jedno umjetničko djelo. Postići sve to, a u ključu simbola i metafora svoga doba u filmskom, a i u svakom drugom stvaralaštvu, nije mali zadatak. Rješavao se taj zadatak uspješno i vrlo uspješno. Imamo u regionu dosta primjera za to. Ne mora se čekati Džejn Goldman da napiše scenario ni Kolin Fert da to odglumi, i kod nas to rade dobro. Dovoljno je samo smanjiti sprdnju, a pojačati ironiju. Naročito samoironiju. Sprdnja je snažan kulturni scenario dok je glupost koja sprdnju voli kognitivna kategorija.

Čovjeka može da resi uljudnost u ma kojoj matrici i kulturnom scenariju da je vaspitavan. Dovoljno je da poštuje drugoga i da ne trči. Da se pohvali. Da naruži drugoga. Da bude Englez. Pjesnik iz bivše mi domovine, a nekada se tako zvala i kraljevina, napisao je da se domovina brani životom i lijepim vaspitanjem. I eto nas. To je taj scenario. Imamo ga. Samo da prođe tih petsto godina.

( Prof. dr Slavica Perović )