Do posljednjig daha, Tokio, vidimo se

Noćna potjera (Run All Night, Jaume Collet-Serra, 2015)

Još od filma "96 sati" Lijam Nison se profilisao u Gorana Bregovića akcionog žanra. Baš kao što je Bregović snimio jednu pjesmu, a onda je pod drugim imenima prodao sto pedeset puta, tako je i Lijam snimio jedan akcioni film, a onda glavnog junaka iz njega odglumio u svemu što je slijedilo.

Da je ova transformacija iz Oskara Šindlera u Pola Kersija imala smisla pokazuje bioskopska zarada. Nakon što se Lijamovo ime pojavi na špici, gledalac tačno zna šta da očekuje bez obzira na to ko je režiser ili scenarista. U slučaju "Noćne potjere", svi elementi koji su Nisona pretvorili u akcionog heroja su prisutni, a dodato je i par novih koji su osvježili formulu.

Džimi Konlon (Lijam Nison) je alkoholičar koji radi za Denija Megvajera (Bojd Holbruk) i njegovog oca Šona (Ed Haris). Nakon što se Deni sukobi sa albanskim mafijašima, neprijatelj mu postaje Džimijev sin Majk (Džoel Kineman) koji nema veze sa kriminalom. Džimi mora da odluči da li želi da zaštiti sina ili ne, pri čemu ako to uradi, ulazi u sukob sa svojim poslodavcem koji mu je ujedno i jedini prijatelj.

Režiser Žom Koli-Sera već treći put sarađuje sa Lijamom Nisonom. Kao i u prethodnim zajedničkim radovima, Lijam glumi ostarjelog plaćenog ubicu koji sticajem okolnosti prekida penziju. Sinopsis jako liči na „Džona Vika“ ili „Pravednika“, pri čemu je novina loš odnos između Džimija i njegovog sina Majka.

„Noćna potjera“ se može opisati kao pokušaj da se humanizuje plaćeni ubica. Kako radnja bude odmicala, gledaocu će upasti u oči Džimijeva dobrota, dok će uporedo saznavati više o njegovoj mračnoj prošlosti. Na ovaj način Džimi podjednako izaziva divljenje i odbojnost, pri čemu njegova dopadljivost zavisi isključivo od onih koje štiti.

Veza između Džimija i njegovog prijatelja Šona je znatno razrađenija nego što je to slučaj u djelima slične tematike. Za ovo treba zahvaliti glumi Eda Harisa koji je sjajno dočarao lik čovjeka koji je istovremeno opasan mafijaš i uplašeni otac.

Pored toga, mladi Džoel Kineman je ništa manje upečatljiv od Nisona, pa se „Noćna potjera“ profiliše kao glumački film prvog reda uprkos generičkom scenariju.

Pored neizbježne pucnjave, djelo prikazuje roditeljsku ljubav koju poredi sa prijateljstvom. Mafijaš Šon je strpljiv i smiren, ali njegov sin Deni je neodgovoran i pohlepan.

Džimi je težak alkoholičar potpuno odvojen od porodice, dok je Majk zrela i moralna osoba. Ni Šon ni Džimi nemaju nikakve uticaje na svoje sinove koji su već dugo potpuno samostalni.

Ipak, u trenutku kada nasilje eskalira, ponovo se uspostavlja porodica u kojoj će očevi braniti, odnosno svetiti djecu, bez obzira na dugotrajna prijateljstva i dogovore.

Iako se Šon i Džimi neuporedivo bolje razumiju među sobom nego što razumiju sinove, autori ističu kako će roditeljska veza uvijek imati prednost u odnosu na prijateljstvo, bez obzira da li je ono okupano u krvi ili posvećeno u crkvi.

Kako se ne bi previše otišlo u dramske vode, scenarista Bred Ingelzbi uvodi plaćenog ubicu Prinsa (Loni Lin) koji više liči na Terminatora nego na osobu. Akcione sekvence u hotelu koje prećutno kritikuju korumpiranu i nesposobnu policiju, djeluju kao da su preuzete iz nastavaka „96 sati“ koji su po kvalitetu znatno ispod „Noćne potjere“. Slično se može reći i za potpuno suvišan lik dječaka Kolstona (Malkolm Gudvin) koga Majk trenira.

Ovi klišei su onemogućili Žomovom filmu da bude validan američki odgovor na novi francuski noir, ali su istovremeno pružili gledaocima udobnu prepoznatljivost koju imaju ostali Lijamovi radovi.

Bez obzira da li se gleda kao akcija ili kao drama, riječ je o dinamičnom djelu u kome ima sitnijih nelogičnosti, ali zato nema praznog hoda. Umjesto besmislene jurnjave koja prija oku, ali šteti mozgu, „Noćna potjera“ gledaocima nudi balansiran odnos između različitih žanrova. Zato u sklopu Lijamovog akcionog kanona ovaj film spada u njegove ponajbolje radove i bez problema liječi glavobolju koju izaziva "96 sati" franšiza.

Tokio, vidimo se...

Nepokoren (Unbroken, Angelina Jolie, 2015)

U istoriji kinematografije nije rijetkost da glumci naprasno odluče da postanu reditelji. Ova tendencija je demistifikovala filmsku režiju jer je pokazala da nije toliko kompleksna čim Ben Aflek može da je savlada.

Ipak, za razliku od njega, Klinta Istvuda ili Šona Pena čija djela variraju od korektnih do izuzetnih, Anđelina Džoli je prvijencem "U zemlji krvi i meda" pokazala da to, možda, i nije baš tako jednostavno. Njen drugi film "Nepokoren" je novi pokušaj u istom pravcu, samo što umjesto građanskog rata u Bosni gledamo nacizam u Japanu.

Luj Zamperini (Džek O'Konel) je sportista koji se takmiči za Ameriku na Olimpijskim igrama. Ubrzo izbija Drugi svjetski rat i njega regrutuju da se bori na Pacifiku. Nakon što bombarder na kome leti padne u okean, Luj uspjeva da preživi zajedno sa par članova posade. Nakon gotovo pedesetodnevnog plutanja, njega i njegovog druga Rasela Filipsa (Domnal Glison) zarobljavaju Japanci i smještaju u kamp za ratne zarobljenike. Tamo ih muči komandir Macuširo Ptica Vatanabi (Tamakaza Išihihara), ali Zamperinija nije lako slomiti.

Kako bi pokazala da snimanje filmova shvata ozbiljno, Anđelina Džoli je unajmila braću Koen koji su adaptirali Zamperinijevu biografiju. Oni su posao izuzetno odradili, jer da je njihov scenario bolji ne bi se dopao Džolijevoj, a da je gori shvatila bi da je ne uzimaju za ozbiljno. Ovako je tačno napisan po mjeri njenog režiserskog talenta, što će reći da gledaoca čeka napadna simbolika i totalno odsustvo suptilnosti.

Djelo počinje kao ratni spektakl. Džolijeva prikazuje kako japanska artiljerija rešeta američki bombarder, ali umjesto dokumentarističkog pristupa koji je krasio Ejerov "Bijes" (2014), "Nepokoren" više liči na "Montevideo, vidimo se!". Umjesto da realno dočara istorijski period, film ga kroz kostime i scenografska rješenja primarno fetišizuje.

Ovakav pristup, kako već pokazuje "Perl Harbur", nije sam po sebi problematičan, ali postaje kada se vidi da Džolijeva u preko dva sata trajanja nekoliko puta mijenja ton. Recimo, scene plutanja su trebale da dočaraju surovost mora, pa su snimljene u realističnom ključu. Međutim, već na polovini plutanja slijedi prisjećanje glavnog junaka čime se gledalac prebacuje u idiličnu prošlost.

Taman kada pomislimo da je riječ o uspomenama, nizom scena (razgovor roditelja koji Luj ne može da čuje) shvatamo da je film hronološki ispremetan. Utisku ne pomaže ni obilje nelogičnosti, kao što je ona u kojoj artiljerci isprobijaju čamac na naduvavanje u dva navrata, ali ne pogode nikoga ko leži u njemu.

Tortura u kampu koja slijedi je osmišljena tako da osvijetli lik glavnog mučitelja. Problem je što strašni komandant Ptica ne ubije nikoga uprkos tome što je sadista. Pored toga, u nekoliko navrata ostavi dovoljno prostora Zamperiniju da postane simbol otpora i iskupljenja, kao i da istakne sopstvenu slabost. Ovdje leži glavni problem filma, koji je bio simptomatičan i za "U zemlji krvi i meda".

Anđelina Džoli često prikazuje patnju, ali ta patnja se uvijek dešava pred očima publike koju inspiriše. Njeni junaci ne pate kao žrtve rata, već kao zvijezde rijaliti programa.

Tako je scena znatne dramske potencije u kojoj Ptica naređuje Zamperiniju da iznad glave drži dasku potpuno potrošena suvišnim naglašavanjem. Dok mučenje traje, Anđelina odlučuje da zaustavi sve u logoru.

Zarobljenici (inače prinudni radnici), kao i japanski vojnici, prekidaju svoj posao ne bi li se produhovili i izvukli neku pouku. Dok gledamo ovu bizarnu eksploataciju dobrote (gudsploatejšn?), teško se oteti utisku da daska iznad Zamperinijeve glave nije istesana od komada suve drenovine, s obzirom na to kako je Anđelina nemilice cijedi svojom režijom.

Kada na kraju gledalac pročita šta se sve glavnom junaka desilo nakon povratka u Ameriku, vjerovatno će pomisliti kako to zvuči zanimljivije od filma koji je odgledao. Ipak, u poređenju sa njenim prethodnim radom, "Nepokoreni" su neosporno korak naprijed.

Ovim tempom, za četiri godine Anđelina će snimiti korektan film, a za šesnaest remek-djelo.

( Radenko Savić )