SVIJET U RIJEČIMA
Rat vrijednostima sa Rusijom
Iako je liberalna demokratija daleko od savršene, ona je i dalje najbolja odbrana od ekstremizma i netolerancije
Ruske vlasti su nedavno zaprijetile da će uperiti nuklearne rakete u danske brodove ako se Danska pridruži sistemu raketne odbrane. To je očigledno bila nečuvena prijetnja državi koja nema namjeru da napada Rusiju. Međutim, to takođe odražava fundamentalniji faktor u spoljnoj politici Kremlja: napore da se zadrži strateški uticaj Rusije u vrijeme izazova bez presedana sa kojima je suočen njen autoritet.
Ruski lideri, naravno, vrlo dobro znaju da raketna odbrana NATO-a nije uperena protiv njihove zemlje. Dok sam bio generalni sekretar NATO-a od 2009. do 2014, stalno smo naglašavali da je cilj odbrana članica Alijanse od prijetnji koje dolaze izvan evroatlantske oblasti. Svako ko iole poznaje fiziku i konstruisanje, dvije oblasti u kojima se Rusija ističe, mogu vidjeti da je taj sistem osmišljen upravo za to.
Nuklearne prijetnje Rusije Danskoj i ostalima su obilježje slabe države u ekonomskom, demografskom i političkom padu. NATO ne vrši agresiju nad Rusijom, kao što tvrdi propaganda Kremlja. Trenutni sukob između Rusije i Zapada - koncentrisan na krizu u Ukrajini - predstavlja, u suštini, sukob vrijednosti.
Podsjetimo se kako je počeo ukrajinski sukob: desetine hiljada Ukrajinaca iz svih djelova svijeta je zahtijevalo, na pretežno mirnim demonstracijama, sporazum o asocijaciji sa Evropskom unijom. Niko nije pozivao na pogrom rusofonog stanovništva u Ukrajini, uprkos suprotnim tvrdnjama Kremlja. A članstvo u NATO-u nije bilo dio sporazuma.
Ipak, Rusija je reagovala brzo i žestoko. Dugo prije nego što su protesti postali nasilni, ruski zvaničnici su počeli da optužuju demonstrante da su neonacisti, ekstremisti i provokatori. Čim je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pobjegao iz Kijeva, ruski predsjednik Vladimir Putin je počeo da razrađuje plan za aneksiju Krima.
Top nije bilo samo grubo kršenje međunarodnog prava; bilo je i u direktnoj suprotnosti sa čestim tvrdnjama Rusije da nijedna država nema pravo da osigurava sopstvenu bezbjednost na štetu druge. Ukrajinski demonstranti su marširali protiv svoje vlade, ne protiv ruske. Zaista, ideja da bi Ukajina mogla predstavljati vojnu prijetnju za Rusiju je, malo je reći, apsurdna. Čak i da Ukrajina jeste članica NATO-a, agresija protiv Rusije bi bila apsurdan scenario, jer ne bi služio interesima nijednog od saveznika.
Za Rusiju je, prijetnja koju su predstavljali ukrajinski demonstranti bila egzistencijalna. Tražeći promjene, slobodu i demokratiju - na pragu Rusije - demonstranti su osporili Putinov model „suverene demokratije“, u kojem predsjednik eliminiše svu opoziciju, ograničava slobodu medija, a onda govori građanima da mogu da biraju svoje lidere. Kremlj je strahovao da bi, u slučaju da Ukrajinci dobiju što žele, Rusi mogli biti inspirisani da slijede njihov primjer.
Zato su se ruski lideri toliko trudili da ukrajinske lidere označe kao rusofobe i fašiste. Zato godinama predstavljaju Baltičke države kao nefunkcionalne ugnjetače rusofonog stanovništva. Zato sada predstavljaju EU kao dekadentnu, nemoralnu i korumpiranu. Kremlj očajnički pokušava da ubijedi Ruse da je liberalna demokratija loša a da je život sa Putinom na čelu dobar. To zahtijeva ne samo širenje štetnih laži kod kuće, nego i sijanje nasilja i nestabilnosti među njenim susjedima.
Suočen sa masivnim napadom ruske propagande, Zapad mora nastaviti da brani Ukrajinu, kao i Gruziju i članice NATO-a poput Estonije, Letonije i Litvanije. Uprkos bolu koji možemo izazvati, moramo zadržati - i, ako je potrebno, produbiti - sankcije protiv Rusije i osnažiti liniju fronta NATO. I moramo se suočiti sa realnošću da, napokon, moramo platiti za svoju odbranu.
Najveća snaga Zapada je demokratija; to nam je omogućilo da osiguramo mir za dvije generacije i okončamo komunističku vladavinu u Evropi skoro bez ispaljenog metka. Iako je liberalna demokratija daleko od savršene, ona je i dalje najbolja odbrana od ekstremizma i netolerancije - i najveći podsticaj za napredak čovječanstva.
Ako Zapad omogući Rusiji da napadne njene susjede samo zato što bi mogli inspirisati Ruse da traže reforme, poslaće poruku da demokratske vrijednosti ne vrijedi braniti. To će podriti ulogu Zapada kao modela prosperiteta i slobode, kojem teže društva širom svijeta. A eliminisaće ne samo preostali moralni autoritet Zapada, nego i osjećaj svrsishodnosti koji motiviše NATO.
Takav pristup bi izložio Zapad napadima Putina i sličnih agresora. I bio bi šamar svim hrabrim muškarcima i ženama širom svijeta, koji svaki dan rizikuju živote boreći se za slobodu i demokratiju.
Niko ne bi trebalo da dozvoli da ga zavaraju spin doktori Kremlja. Sukob u Ukrajini nema veze sa Ukrajinom. Niti sa Rusijom ili čak NATO-m. Njegova suština je demokratija. Zapad mora odgovoriti u skladu sa tim.
Prevela: A. Šofranac
( Anders Fog Rasmusen )