Doviđenja u nekoj drugoj Podgorici, dragi Transformersi

Volio bih da poručim ljudima da je rad jedino kvalitetno provedeno vrijeme, naročito ako u tome i uživate. Danilo Baletić

Izgleda da su Transformersi definitivno riješili da rašire svoja laka krilca i odlete iz Podgorice. Njihova odluka je konačna i neopoziva. A toliko smo ih voljeli da je malo falilo da im priznamo status počasnih sugrađana.

Transformersi odlijeću kolektivno, tuti kvanti. Potražiće, kažu, neku daleku zemlju gdje su čuda još uvijek moguća - zato što ljudi u toj zemlji još uvijek vjeruju u čuda - za razliku od nas, Podgoričana - mi ili ne vjerujemo ni u što, ili vjerujemo u svašta - dođe mu na isto. Potražiće Transformersi sreću, kažu, na nekom manje nadrealnom mjestu - što dalje odavde. Australija, Novi Zeland - to su opcije. Argentina, Čile - zašto da ne. Opcija je i Japan - zemlja izlazećeg sunca i trešnjinog cvijeta, što bi rekli RTCG sportski komentatori.

Dakle, što dalje odavde... što brže i što dalje odavde.

Drugovi Transformersi nikako ne žele da ih pogrešno shvatimo - kažu da im se sviđa Podgorica - ljudi, hrana, klima: veliko DA! - mostovi, zgrade, parkovi: oba palca gore! - i zaklinju se, u sve što im je najdraže, da će ovaj nemogući grad vječno nositi u svojim srcima. Ali avaj, avaj ali - kao i ogromna većina mladih, lijepih i vragolastih Podgoričanki, te mladih, lijepih i hrabrih Podgoričana - što razmišljaju da ipak rašire svoja nejaka krilca i odlete daleko, daleko - ni Transformersi nikako nisu u stanju da isprojektuju sebe na ovom istom mjestu u budućnosti - čak ni u vrlo bliskoj budućnosti.

Dakle, nije da Transformersi žele da odu - neumoljive okolnosti ih nagone da odu - i moramo ih razumjeti.

Izgleda da se staroj priči o borbi između dobra i zla ovdje ne nazire srećan kraj. Ovdje je vrlo teško, gotovo nemoguće - razlikovati momke koji bi, po scenariju, trebalo da budu na strani dobra - od momaka koji bi, po istom tom scenariju, trebalo da emaniraju zlo. Na stranu pozitivan ili negativan predzak kraja - ovdje se priči o borbi između dobra i zla čak i ne nazire kraj. Ovdje te priče obično traju, i traju, i traju - dok svi ne zahrčemo složno - u jedan hrk. Ovdje se priče završavaju snom mrtvijem - i hrkom dubokijem.

Šalu na stranu, ljetos sam, poslije ne znam koliko godina, opet povjerovao da su čuda moguća. Pogolemi Megatron, zločesti transformer visok impozantnih 14 metara i težak vrlo respektabilnih 20 tona, riješio je bio - negdje sredinom jula prošle godine - da se obrati baš nama, građanima Podgorice, da ne kažem Podgoričanima - i to sa sred sredine centralnog gradskog trga - da ne kažem Trga Republike - i moram reći da sam u tom trenutku bio iskreno zadivljen - ili udivljen, što bi rekli Hrvati - i da sam opet osjetio nešto što bi se moglo nazvati nepatvorenom srećom. Bio je to iznimno prijatan i nadasve rijedak osjećaj, uzrokovan ovoga puta visokim dometom, tj. dometima na polju umjetnosti - scrap-umjetnosti, preciznije, odnosno vajarstva. Bio je to osjećaj kakav nije pohodio moje izmučeno i napaćeno srce posljednjih... ne znam koliko godina, života mi...

Megatron je, podsjetiću vas za slučaj da ste zaboravili - sedma i posljednja scrap-mega-skulptura u seriji seriji scrap-mega-skulptura transformera (likova iz crtanog filma), strateški raspoređenih prošlog ljeta na ključnim pozicijama diljem našeg i tužnog i smiješnog glavnog grada. Danilo Baletić, umjetnik, a ujedno i student UDG Fakulteta umjetnosti - Megatronom je na dostojan način stavio tačku na svoj projekat naslovljen "Transformersi čuvaju Podgoricu" - najuspješniji i od strane javnosti definitivno najprihvaćeniji umjetnički projekat realizovan na tlu CG u posljednjih... koliko godina?

Ne pada mi na pamet ništa što bi se moglo mjeriti sa Megatronom...

OK, ako izuzmemo ona dva, meni jako draga blow-up crteža Jelene Tomašević - što su u sezoni jesen-zima 2007./2008. krasili sjeverozapadnu fasadu bivše Robne kuće BEKO (Beogradska konfekcija) - baš onu fasadu što gleda na Trg Republike - te gotovo nadrealno razdraganu, svježu, zdravu i neizmjerno optimističnu postavku foto-radova Milije Pavićevića, cetinjskog umjetnika - i velikog cetinjskog gospodina, moram dodati - što je krasila sjeverozapadnu fasadu bivše Robne kuće BEKO u sezoni proljeće-ljeto 2008. - onda mi stvarno ne pada na pamet ništa što bi se po impaktu na moje pomenuto, izmučeno i napaćeno srce, inače vrlo osjetljivo na prisustvo kvaliteta u svih osam (ili devet?) božjih umjetnosti redom - moglo uporediti sa Baletićevom serijom transformera.

Dakle, bojim se da u "milenijumskoj povijesti Crne Gore", što bi rekao Branislav Mićunović, bivši ministar kulture u Vladi CG - nismo imali mnogo događaja što bismo ih mogli smatrati prauzrokom Beletićevim transformerima. Oni su došli tiho, nepozvani - da bi udarili premaz smisla i radosti preko ovog našeg sveprisutnog čemera i besmisla - i sada odlaze. Smisao i radost ne uspijevaju na ovom mjestu u posljednje vrijeme - smisao i radost su, što bi rekao Zoki Kostić, poznatiji kao Cane Partibrejkers: "U ovom gradu kompromisna/ igra za tebe i za mene" - ali ne i za drugove Transformerse i ostala krilata bića.

I ne znam što bih još rekao u ovom trenutku rastanka sa Transformerima - u ovom trenutku tužnom i bremenitom svakovrsnim drugim osjećajima. Čekao sam, moram priznati, nadao sam se da će neko - umniji i vičniji riječima od mene - povući neke čudesne paralele, udariti neke lucidne analogije, iscijediti dobar stih - ali ništa od toga.

U to ime, bojim se da ipak na mene pala ta posljednja riječ...

Drugovi Transformersi, vi odlazite - a ostavljate nam ovaj grad, koji se iz dana u dan transformiše u nešto što nismo u stanju da sagledamo u potpunosti. Gradi se svuda i na svakom koraku - ali grade ljudi kojima je na srcu zlato - grade ljudi koji maštaju o gomilama zlata ispod svojih kreveta - a ne o novoj Podgorici, suncem okupanoj u majskoj snenoj zori, na dobrobit svih nas, da ne kažem Podgoričana. A znamo da se priče o zlatu, ponekad, nekim čudom, transformišu u priče o blatu - druga strana zlata je u beskrajnim, hladnim dubinama svih mogućih pojavnih oblika blata - jer zlato i blato se, priznaćete, prekrasno rimuju.

Najvažnija lekcija kojoj ste nas podučili, dragi Transformersi, bila bi ona da su transformacije zapravo uvijek dvoznačne - da mogu biti pozitivne, ili pak negativne - da u ovoj dolini suza uvijek imamo one koji su na strani svjetla i one koji su na strani mraka - i da to ne bi trebalo da zavisi, kao što uvijek zavisi, nažalost - od strane, tj. od političke opcije kojoj smo na demokratskim izborima poklonili povjerenje - s tim da je veliko pitanje kome smo zapravo poklonili povjerenje na posljednjim gradskim izborima - bilo je tu svega i svačega, treba priznati, a onda su neki ljudi, za koje smo vjerovali da su časni, izveli neke... ne bih rekao sasvim nečesne, ali u svakom slučaju vrlo problematične, ili barem vrlo nemušte poteze, koji su definitivno otišli na ruku onima kojima nije trebalo da odu na ruku.

I da ne dužim, neka vam je srećan i berićetan put u izvjesniju budućnost, dragi Transformersi. Ako poželite da se vratite, i da opet investirate u Podgorici, gradska vrata će vam biti širom otvorena.

Gradska vrata da - ali gradska kasa ipak ne - gradsku kasu zaboravite.

Dakle, doviđenja u nekoj drugoj Podgorici, dragi Transfirmersi... nadajmo se boljoj od ove...

( Borislav Vukićević )