Sve tajne crne bilježnice Dore Maar

Kad je Dora Maar usred pariskoga ljeta 1997. skončala u stanu u kojem je u samonametnutoj samoći provela posljednjih 40 godina, uz šturi dnevnik svakodnevice i dokumente, pronađena je i bilježnica s intimističkim zapisima kojima je sadržajna okosnica njen odnos sa Pablom Pikasom. Otud, gotovo dvadeset godina kasnije, novi roman Slavenke Drakulić “Dora i Minotaur” u kojem je teško razaznati dokle seže faktografija a gdje počinje fikcija. Konačno, na to pitanje autorka ne želi ni da odgovori.

U uvodu piše da je crna bilježnica Dorinih zapisa na hrvatskom, jeziku svog oca koji je govorila, danas kod nepoznatog Riječanina koji je hrvatsku književnicu zamolio da Dorine bilješke pripremi za objavljivanje. No, i to ostaje čitaocu na razmišljanje, je li riječ o informaciji ili fabulaciji.

Teodori Marković, kasnije Dori Maar, hrvatski je bio jezik emocija i intime, jezik koji je govorila s ocem, arhitektom porijeklom iz Siska, kojem je bila mnogo bliža nego letargičnoj majci Francuskinji. Slavenka Drakulić prikazuje Doru Maar kao angažirovanu intelektualku koju obožavanje Pikasa tjera na rub razuma. Uloga muze bila joj je frustrirajuća, htjela mu je biti emotivna partnerka i kolegicinica po kameri i kistu. U vezi s Pikasom ona gubi svoj krhki identitet, to je vodi u raspad ličnosti:

“Zašto nisam imala snage suprotstaviti mu se kad sam vidjela da me pretvara u otirač? Zašto nisam nastavila fotografirati?” Pikaso je u njoj potrošio ženu, a umjetnički rad joj nije priznavao.

Napuštenu, a o njemu emocionalno zavisnu ljubavnicu, nepriznatu slikarku, afirmisanu nadrealističku fotografkinju vještih fotomontaža i poznatu portretistkinju koja je fotografiji sama okrenula leđa, razlaz s Pikasom odvodi u ludnicu, liječe je elektrošokovima. Nakon izlaska iz bolnice pomoć traži na terapiji kod poznatog pariskog psihijatra i psihoanalitičara Žaka Lakana, za kojeg je udata njena prijateljica. U to doba psihoterapeuti su mogli raditi i s bliskim prijateljima i poznanicima. Osamljuje se, povlači od svog društva nadrealističkih umjetnika i filozofa, Andrea Bretona, Pola Elijara, Mana Reja, Žorža Batalja. “Kažnjavam se ... tako barem znam da sam živa.”

Dorini zapisi krik su o Pikasovoj mizoginiji. Opisuje ga kao egocentričnog manijaka u kojem dominira “demon stvaranja”. Radio je neprestano, a ako je u životnim obavezama spriječen, tone u depresiju. Drugima nije poklanjao ni vrijeme, ni osjećanja, tu vrstu privržene ljudske pažnje uskraćuje i vlastitoj djeci i majci.

U Pikasovom svijetu žena koja misli je muškarac, ne čudi zato da prijateljima govori da u Doru nikad nije bio zaljubljen, ali ju je volio kao - muškarca.

Kako se Frida Kalo oduprla Dijegu i njegovom egu

Dora i njena vršnjakinja Frida Kalo srele su se u Parizu u koji meksička slikarka stiže na poziv Andrea Bretona, koji njezino slikarstvo proglašava nadrealističkim. Poređenja su neminovna - Dora propituje Fridu kako se oduprla kapricioznom muralisti Dijegu Riveri, kako je uspjela da zadrži lični integritet i umjetničku samostalnost. Zavidi toj ženi slomljenog tijela koja se makar i u mrskom joj zimskom Parizu, među blaziranim ljudima, teško bolesna, nikada ne žali.

“ Frida se nije sasvim predala Dijegu, nije postala zatočenica poput mene. Ostala je svoja”... “ Frida , kako izdržavaš, reci kako ti uspijeva? - trebala je da je pitam... Možda nema recepta. Je li doista svaka od nas umjetnica prepuštena sama sebi u pronalaženju načina da preživi, a ne ostane sama?”, zapisuje Drakulićeva u romanu.

( Nina Vujačić )