Mrtvi su mrtvi

Jedna je konstanta u ovom društvu posljednjih nekoliko decenija, a to je smrt. Mnogo toga se ovdje voljelo, mnogo toga su ljudi voljeli da budu i mnogo toga više ne postoji. Ubijani su identiteti, nekoliko puta mijenjani u jednom vijeku pa danas imate blizance koji se etnički ne osjećaju isto.

Ubijana je crkva, pa vaskrsavala kao abominacija svega hrišćanskog i sad imamo dvije koje tumačenje božije volje svode na kletve, želje i čestitke od toga da se jedni mrznu na snijegu, a drugima da se sjeme utre.

Komadan je jezik, čerečen, pa nevješto sklapan. Sada tako deformisan stagnira i umjesto da izmišljamo nove riječi, mi se vraćamo arhaizmima, a lingvističkim fosilima ne možemo opisati ono što nam se sad dešava.

Sport počinje da bazdi, jer se krv vještački upumpavala dok je bilo para - kad je nestalo, počeo je organizam da se raspada, pa se sad manje radujemo pobjedama, a više slavimo tuđe poraze. Zato stalno tražimo nove neprijatelje, jer nam ih ponestaje.

Smrt nam je jedino mjerilo vrijednosti, konstatno je tu i sadrži element vječnosti bez kog čovjek u Crnoj Gori ne želi da bude ocjenjivan. Zato se klanjamo smrti, kao što se klanjamo strahu i gospodaru.

Klanjamo se dok nas ponižavaju i ugnjetavaju, sve dok ima onih kojima je gore od nas, sa kojih meso otpada, jer - ne postaje se Luksemburg na Balkanu bez žuljeva, baćo moj. To se u Crnoj Gori zove strahopoštovanje i samo je ovdje afirmativna kategorija.

I zato ovdje heroji imaju samo dramske pozicije, njih će, kada budu pali, javnost karnevalski ispratiti, veličati, zaboraviće se što mu nije pružila ruku dok je živ bio. To radi rulja, a ne narod. Rulja namiriše krv, voli zvuk giljotine, rulja poziva na smrtnu kaznu, ujedinjuje se kad je u pitanju kraj života, a ne kad je u pitanju život.

Da smo narod, ne bi se desilo da kriminalci ubiju policijskog inspektora, a da ga onda država ubije još nekoliko puta time što procesima muči njegovu unesrećenu porodicu.

Kukavice su navikle na višestruku smrt, umru po nekoliko puta prije nego srce prestane da im kuca.

Tako su opet ubijani i oni koji su mrtvi glasali, bezobrazno se licitiralo sa stradalima u Platijama, a sve radi političkih projekata male otuđene grupe kojima je sve bitnije od živih ljudi i njihovog biološkog, i svakog drugog, bivstva.

Ovdje je lipsalo dostojanstvo javne funkcije kada ti ministar demonstrira kriminalni um mijenjajući tablice; krepalo je akademsko dostojanstvo kada ministarka nauke plagira radove; na izdisaju je osnovno vaspitanje, ekonomija je odavno crkla… Političku slavu je ovdje Liberalni savez doživio tek nakon svoje političke smrti. Tada su izmigoljile bubašvabe koje se kvalifikuju kao ”stari liberali” koji su društveni život sveli na traženje izgovora što idu samo onamo kuda im vođa svjetlo uperi.

A kad ovdje ništa ne umire, vaga se da li je bitnija smrt u Keniji ili SAD, na mrtvim tijelima se urezuje moralna nadmoć, tuđa tuga se osjeća više nego što je ostali osjećaju. Vrišti se nad poginulim izbjeglicama na sjeveru, a na jugu im isti na vrata ispisuju “Bar Baranima”. Jadikuje se za obespravljenim Romima u Francuskoj, a ovdje se mršikaju od stola da ne bi ometali pogled na ostale žive mrtvake.

Jebiga, neki umru mladi, samo ih sahrane tek kada ostare.

Opsjednutost smrću je tolika da za život ne ostaje ni snage ni vremena. Sahrane su glavni događaji, čitulje su redovno apdejtovane, crna hronika na bookmark-u, svakoga kopka đe se ko kopa.

„Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se živih kad, suzama kafu šećere, živi, a mrtvi su... Mrtvi su mrtvi, a ti zastave na pola koplja, mrtvi su mrtvi, jebo ti pola koplja mater“.

Samo život i rođenje pobjeđuju smrt. Rađanje novog, a ne krpljenje i oživljavanje, ne sklapanje Frankenštajna, nego hrabro prihvatanje novih vrijednosti, novih ljudi. Nas je biologija zajebala, pa su ovi što sada vladaju došli mladi i mladi ostarili, novorođeno je jedina nada za promjenu paradigme crnogorskog društva, jer se odozgo pravac diktira.

Paradigma uspjeha je sada kontroverzni biznismen, a ne Ljubo Čupić, onaj što je sa osmijehom gledao u oči smrti. Zato grebemo nogama i rukama da sačuvamo tradiciju, kodekse iz toga doba, a mi nismo više taj narod, niti je ovo taj svijet.

Sada nam je paradigma beznačajan život, a značajna smrt.

( Srdan Kosović )