Rat za mir II

Perverzija novije crnogorske istorije: oni, ogroman broj njih, koji su se 90-ih godina protivili marovićevskom i đukanovićevskom „ratu za mir“ - to je ono kada su naši oligarsi kidisali na Dubrovnik, palili i ubijali - isti ti, antiratni korifeji, sada, pojačani podmlatkom, u istom društvenom košu sa Marovićem i Đukanovićem, vode novi rat za mir. Istorija se nije, kako to biva, ponovila samo kao farsa, već i kao prevara: antiratni perjanici postali su ratni huškači. Tada su se borili protiv Đukanovićevog napada na Dubrovnik, dakle: protiv ratovanja, dvije decenije kasnije, zajedno sa Đukanovićem, bore se da naši vojnici, po bijelom svijetu - ratuju. Za mir, reći će. Ovog puta: globalni. NATO „mir“.

Ideolog onog rata za mir, Marović, ima, dakle, razlog da bude zadovoljan: njegova filozofska doktrina, koja je nalagala da se do mira dolazi granatiranjem, sada je, u globalizovanom modusu, ovaploćena i kod njegovih dnevno-političkih protivnika. No, nijesu se pomenuti, nikako, slučajno niti odjednom, našli na putu novog i inoviranog ratovanja za mir. Suverenisti su - liše istinskih liberala i još pokoga - zarad države zažmurili na organizovani kriminal, pa, po istoj matrici, sada, zarad NATO-a, perfidno žmure na - mafiju. Ovog puta je opasnije i zlokobnije: iz prostog razloga što se privatna država koja je dobijena, država pod kontrolom grube Moći, zajedničkim naporima ondašnjih ratnih huškača i antiratnih aktivista sada kani ugurati pod kontrolu još jednog nivoa grube, još grublje Moći. Riječima Imanuela Volerstina: „NATO je prijetnja svjetskom miru“. Dupla omča.

To je licemjerje koje urliče: pohod na, recimo, Dubrovnik bio je - nepoželjan, dok je juriš na Kandahar - poželjan. Slati naše vojnike na Hrvatsku bilo je varvarstvo, na Avganistan - demokratija. Opsada Sarajeva bila je - tragedija, uništenje Kabula - oslobođenje. Nevini ubijeni u Bosni - zločin, u Murinu - “neminovnost“. Jasno je tu sve: NATO - taj korumprirani vojno-industrijsko-finansijski konglomerat Sile - mjera je svih stvari. Tako, pod diktatom Moći, uz miris privilegija i konkretnih benefita, duh antiratnog - alhemijom Zla, Interesa i Propagande - prerasta u duh ratnog.

Upakovano je to - naša tehnološka i dehumanizovana civilizacija nije ništa drugo do lijepo ukoričeno i dizajnirano, tablet Zlo - pa se, neznavenima, svakim danom želi prikriti taj zlokobni naum da se rat proda za mir. Ne samo to: negdašnje antiratne vedete - razasute po raznoraznim NVO-ima, glasilima, partijama i pokretima - nadmeću se sa negdašnjim (još na vlasti) ratnim vođama, u međuvremenu ogrezlim u kriminalu, u tome ko će se znalačkije dodovoriti NATO prokonzulima u Crnoj Gori. U toj tragi-komičnoj i po društvo opasnoj igri, pred vratima američke ambasadorke, jedan do drugog, rame uz rame, sada čame onovremeni antiratni poslenici i ratni huškači, čekajući mrvice sa atlantističkog stola. Izjednačeni u inferiornosti, stapaju se u Jedno, tu na recepciji ambasade Imperije, ujedinjeni u istom (višem) cilju: da se prišljamče višem gospodaru.

Onda se, potaknuti narcizmom malih razlika, ujedinjeni u tom Jednom, glođu ko na tom zajedničkom atlantističkom putu treba da bude prvi (NATO-v) izbor: jedni - kriminalci iz vlasti, nekadašnji (i sadašnji) ratni huškači ili drugi - davnašnji antiratni prvoborci, sada, dakle, takođe - ratni huškači. I jedni i drugi, kakvi god bili, kakvim god se predstavljali, kakvim god sredstvima propagandne mimikrije to maskirali, upravo su to: militaristi. I jedni i drugi, i stari ratni huškači i novi ratni huškači, nemaju dileme: NATO, kao organizacija, nije ratno-huškačka. Psihologija zarobljenog uma. Filozofija rata. Anti-logika. Naopaki svijet. Što drugo očekivati od njih?

Novi ratni huškači se, u neopjevanoj demonstraciji dodvoravanja Zlu, pitaju: stari ratni huškači su kriminalci i banditi, pa zar, o ti svemoguća i dobročiniteljska NATO porodico, da njih podržavaš? Nije li, sa druge strane, sramotno da takvi, stari ratni huškači, promovišu NATO? Potom stari ratni huškači, u nezapamćenoj manifestaciji podastiranja Moći, uzvraću udarac objašnjavajući da su oni elita koja je narodom dana da predvodi u NATO. I jedni i drugi, znaju njihovu zadatu istinu: NATO nema alternativu, nato je geo-politički Bog. Novi ratni huškači se čude, tu pred kvakom američke ambasade, namjerno šuteći notornu stvar: upravo je NATO taj koji je - kroz istoriju i praksu - instalirao, održavao i kontrolisao ratne huškače širom planete. Đukanović je, znaju to odlično, i jedni i drugi, savršeni produkt NATO fabrike. NATO je, tek, planetarni Đukanović: imaju isti lik Prevare, isti miris Zla, isti prizvuk Nedemokratskog, samo što je NATO - globalan.

Eho je to istog Duha, kod jednih i kod drugih: Duha intelektualne nedonoščadi. Onaj duh koji je nemoćan i nesposoban da bude autonoman. A takav Duh je najopasniji: Duh autoritarnih ličnosti. On je - pisao je o tome Erih From - ne jednom, poveo u fašizam. To je, još, stanje svijesti korumpirano oportunizmom: iza ćoška se uvijek nepogrešivo nazre neki grant. Vrbovali su, i jedni i drugi, nove snage, nadolazeći podmladak: stari ratni huškači računaju na mlade NATO botove, otvorene oportuniste i tehnokrate sa aktovkama, dok novi ratni huškači sve nade polažu u čovjekolike NATO-vce, atlantiste-ljevičare, mladiće i djevojke koje zagovaraju NATO u vunenim čarapama, riječju - „intelektualce“ po NATO standardima. I, ne bi sve to bilo problematično da, i jedni i drugi, koji se u široj ravni - dopunjuju, taj svoj amputirani osjećaj za pravdu, ne prodaju kao nacionalnu politiku, projekat, ideju ili plan.

Ni jedni ni drugi, ni stari ratni huškači ni novi ratni huškači, ne mogu da prikriju notorni psiho-patološki fakat, koji im izbija kroz pore: toliko insistiranje na crnogorskoj nezavisnosti, koje se često graniči sa šovinizmom - nije zbog toga što je riječ o velikim patriotama, koliko zbog toga što sami nijesu, niti mogu biti - nezavisni. Stoga, za takve, i jedne i druge, neminovno je da ideja neutralnosti Crne Gore predstavlja problem, koji valja etiketirati, apstrahovati, neutralisati, uništiti: jer, kako neko takav, nesposoban da bude slobodan, može do kraja shvatiti i prihvatiti ideju neutralnosti, koja je, u svojoj biti, ideja slobode i istinskog suvereniteta za jedno biće, za jednu zemlju. To je na dlanu, samo treba da pogledamo u njega: linčujući ideju neutralnosti oni pokušavaju linčovati tj. prikriti svoju vlastitu ne-neutralnost, svoju poziciju vazala, svoj status roba i svoj status - robe.

( Marko Milačić )