Vitez u ringu, pjesnik u životu: Mito Žugić

Žabljačanin Mito Žugić (62) svakodnevno pretrči najmanje deset kilometara. Zimi magistralom prema Nikšiću, nijesu ga omele ni mećave prethodne zime, a ljeti skrene prema Novakovićima, to je duže od deset kilometara, ali tamo je kuća u kojoj je rođen. To mu je ostala navika od vremena kada se bavio boksom i bio poluteškaš u BK “Partizan”.

Mito ima profil pravog gorštaka, vaspitan na viteštvu i u ringu, emotivan pred bjelinom papira, jer su mnogi stihovi koje je napisao završili u poznatim narodnim pjesmama.

Mito je u Titogradu završio Školu učenika u privredi i onda se sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka preselio u Beograd. Punih 15 godina u ringu, 13 u prvoligaškom, velike Jugoslavije. U poluteškoj kategoriji koju je proslavio, tada već profesionalac Mate Parlov, kao i Dragomir Vujković, Tadija i Slobodan Kačar...

“Nijesam imao priliku da sa njima ukrstim rukavice jer se Partizan nije nalazio u grupi sa njihovim klubovima. Pamtim mečeve sa Perkom Tamindžićem, Velimirom Jeftićem, Draganom Malovićem, Basarom iz Slavonskog Broda i drugim poluteškašima širom Jugoslavije. Ukupno 76 mečeva od čega pet poraza. Nijedan lak. Boks je bio organizovan sport”, priča Mito prisjećajući se uz pomoć novinskih članaka i fotografija koje brižljivo čuva.

Početkom posljednje decenije prošlog vijeka sa diplomom više trenerske škole okušao se kao trener u beogradskom Čukaričkom, u kome je proveo prvu godinu karijere, i „darovao“ prvaka Jugoslavije.

“Kako sudbina može da spoji pokazuje prijateljstvo sa Marijanom Benešom. On vojnik u Beogradu. Majstor boksa pripremao se i bio smješten u Košutnjaku. Tamo smo se sreli, upoznali i postali nerazdvojni. Propisima je tada to bilo zabranjeno, bio sam mu sparing partner za prvi profesionalni meč, iako sam još uvijek bio aktivan. Po završetku karijere bio sam sekundant Mirku Puzoviću tokom karijere u Njemačkoj i Ljubiši Simiću, prethodno amaterskom prvaku Evrope”, kaže Mito.

Jedan pismeni zadatak iz srpskohrvatskog jezika, u školi u Titogradu, ocjena i pohvale koje sam dobio od profesoriceMirjane Pajović, bili su vjetar u leđa da počne da piše pjesme.

“Pokazao sam svoje pjesme Novici Uroševiću i Radu Vučkoviću. Davali su ih pjevačima pa su neke postale hitovi. Ništa nijesam ni tražio ni dobio, čak nijesam potpisan ni kao autor. To su pjesme “Nijesam te se nagledao”, “Posljednji boem”. “Suzana””, sjetno priča Mito.

Mito je dobar drug i sa Zdravkom Čolićem i Šabanom Šaulićem. Drugovao i sa Tomom Zdravkovićem, Zoranom Kalezićem..., išao sa njima na koncerte širom Jugoslavije i priznao da se kroz svaku njegovu pjesmu provlačila nit neprežaljene ljubavi.

Mito Žugić se vratio na Durmitor da bi vodio brigu o ostarjeloj majci, dok je bila živa.

Već šest godina Beograd i tamošnje prijatelje nije vidio. Mita pod Durmitorom poštuju kao vrsnog oratora, poznavaoca istorije i dobrog bratstvenika.

Pokušao je Mito da u rodnom kraju animira momke da se bave boksom. Nije bilo sluha ni kod njih niti kod institucija. Ni zaposlenja jer, „niti sam od koga tražio, niti me ko zvao“.

Sprema se Mito da ponovo krene za Beograd. Ponijeće rukopise svoje poezije. Možda neka od njih, u izvođenju nekog pjevača poveže lanac prekinutih hitova. O tome će brinuti i njegov veliki prijatelj Rade Vučković.

Nastojaće i da prikupi i poveže godine rada po Beogradu kako bi stekao penziju i osigurao svoje staračke dane.

( Obrad Pješivac )