Vanjski odnosi

Poglavlje otvoreno 30. marta 2015. godine

U okviru ovog poglavlja posebna pažnja treba da se posveti zajedničkoj trgovinskoj i razvojnoj politici u širim okvirima, uz promovisanje demokratije, stabilnosti, poštovanja ljudskih prava i ekonomskog razvoja.

Pravna tekovina (acquis) koja to pokriva proizilazi iz višestranih (u nekim slučajevima i dvostranih) obaveza EU na području trgovine, kao i velikih autonomnih trgovinskih mjera.

Uspostavljanje zone slobodne trgovine između Crne Gore i EU postignuto je Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kojim se Crna Gora obavezala da će djelovati u skladu sa međunarodnim obavezama i pravilima Svjetske trgovinske organizacije (STO), GATT-a i drugih relevantnih međunarodnih organizacija, i to u periodu od pet godina od stupanja na snagu SSP-a (stupio na snagu 1. maja 2010).

Konkretno, Crna Gora se obavezala da će postepeno ukidati carine na uvoz roba koje su porijeklom iz Evropske unije u prelaznom periodu.

Crna Gora je dobila veću mogućnost izvoza robe u zemlje članice EU, čime će roba proizvedena u Crnoj Gori biti dostupna potrošačima u EU. Crna Gora je u proteklom periodu uspjela da kreira potrebnu institucionalnu osnovu za saradnju sa trgovinskim partnerima.

Osim SSP-a, ona je potpisnica CEFTA sporazuma i time je uspješno uspostavila saradnju sa tržištem Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Moldavije, Srbije i UNMIK/ Kosova, a bilateralnim sporazumima sa Turskom i Rusijom.

Time je u posljednjih šest godina postigla zavidan nivo liberalizacije sa značajnim broj država, a uspostavila potpunu liberalizaciju u trgovini sa Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Srbijom i UNMIK/Kosovom.

Posebne regulative su zadržane u trgovini sa Albanijom, Hrvatskom i Moldavijom.

To se odnosi na oblast poljoprivrede gdje su zadržane proizvodne kvote ili je definisan nivo plaćanja carine koji je znatno povoljniji u odnosu na MFN (eng. Most Favourable Nation - skraćenica za najpovlašćenije nacije, što predstavlja nivo izrazitog tretmana jedne države prema drugoj u međunarodnoj trgovini).

Prema posljednjim izvještajima i prema podacima koji su iznijeti u Mišljenju Evropske komisije prosječna crnogorska ad valorem MFN carinska stopa za poljoprivredne proizvode iznosi 13,16%, za ribu i riblje proizvode je 8,6%, i za industrijske proizvode 3,9%, sa opštim prosjekom od 5,9% dok prosječna EU ad valorem MFN carinska stopa za poljoprivredne proizvode iznosi 9,74%, za ribu i riblje proizvode je 10,02%, i za industrijske proizvode 3,75%, sa opštim prosjekom od 4,83%.

Crna Gora će nakon pristupanja EU, biti u obavezi da primjenjuje Zajedničku carinsku tarifu EU.

Crna Gora je 26. novembra 2008. u Istanbulu potpisala Sporazum o slobodnoj trgovini sa Turskom.

Što se tiče industrijskih proizvoda njihova lista je potpuno identična kao i ona koja je potpisana između Unije i Crne Gore, dok je lista poljoprivrednih proizvoda limitirana.

Prema internet prezentaciji Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija poljoprivredni proizvodi za koje Turska može dati koncesije Crnoj Gori su: tarifa 1902 (tjestenine), 500 tona - EU tretman; tarifa 2007 (džemovi) 300 tona - 30% popusta u odnosu na MFN; tarifa 2204 (vino), 2500 hl - 75% popusta u odnosu na MFN. Isto tako poljoprivredni proizvodi za koje Crna Gora može dati koncesije Turskoj su: tarifa 0713.40 (sočivo), neograničeno -100% popusta u odnosu na MFN i tarifa 0813.10 (sušena kajsija), 100% tona - 0%). Bilateralni odnosi su uspostavljeni i sa Rusijom i to primjenom Sporazuma između Savezne Republike Jugoslavije i Ruske Federacije.

Prema dostupnim podacima, Crna Gora i Rusija su započele pregovore o izmjenama i dopunama Sporazuma o slobodnoj trgovini.

Ovi pregovori imaju za cilj razmatranje liste izuzeća iz režima slobodne trgovine i dalje liberalizacije trgovine.

Pospješivanje saradnje privrednih sektora se postiže Međuvladinim komitetom za trgovinu, ekonomsku i naučno-tehničku saradnju koji je formiran u decembru 2006. Ovaj komitet u toku četiri godine zasijedao je četiri puta, posljednji put 26. do 27. oktobra 2010. u Moskvi.

Podaci pokazuju da je saradnja između Rusije i Crne Gore na zavidnom nivou i da je ukupna robna razmjena između dvije zemlje u 2010. iznosila 21, 948 miliona eura, od čega je uvoz bio 19,2 miliona eura, a izvoz 1, 7 miliona eura.

Trgovinska politika EU proističe iz ugovora sklopljenih u okviru Svjetske trgovinske organizacije (STO). Crna Gora je 12. decembra 2011, na Ministarskoj konferenciji, potpisivanjem Protokola o pristupanju Crne Gore STO u Ženevi završila dugogodišnji proces prijema, koji je bio obilježen izazovima.

Time je postala članica jedne od najrelevantnijih globalnih organizacija koja pokriva oko 90% svjetske trgovinske razmjene. Crna Gora je svoj zahtjev za članstvo u Organizaciji podnijela već decembra 2004. da bi nakon određenog perioda Vlada formirala Radnu grupu koja je bila zadužena za provjeru usklađenosti crnogorskog zakonodavstva sa pravilima STO.

Međutim, glavna prepreka na putu Crne Gore ka STO je dugo godina bila Ukrajina. Naime, ona je od Crne Gore tražila smanjenje carinskih stopa određenih paket proizvoda, uglavnom poljoprivrednih.

U okviru ovih pregovora održano je sedam rundi bilateralnih razgovora ekonomskih stručnjaka dvije vlade.

Sredinom 2011. predstavnici Vlade su kroz direktan dogovor sa predstavnicima Ukrajine došli do rješenja koje je Crnoj Gori omogućilo pristup STO. Kompromis je postignut bilateralnim sporazumom o slobodnoj trgovini i njime je predviđeno postepeno smanjivanje carinskih stopa na one proizvode na kojima je Ukrajina prethodno insistirala.

Za ovo pregovaračko poglavlje će biti relevantne i tzv. GSP šeme (eng. Generalized System of Preferences – opši preferencijalni sistemi).

One predstavljaju sredstvo trgovinske politike, koje predviđaju da putem primjene carinskih povlastica razvijene zemlje – davaoci tih preferencijala podstiču izvoz, industrijalizaciju i povećanje stope ekonomskog rasta zemalja u razvoju – koji su sami korisnici tih preferencijala.

Crna Gora u ovom trenutku ne primjenjuje nikakve GSP šeme. Takođe, u Crnoj Gori još uvijek nije operativna nijedna formalna šema izvoznih kredita.

U tom smislu, Crna Gora će nakon pristupanja Uniji, morati da obezbijedi da njen kratkoročni sistem osiguranja izvoznog kredita bude u skladu sa pravilima konkurentnosti EU.

Isto tako, potrebno je usaglašavanje nacionalnog zakonodavstva sa EU zakonodavstvom i u pogledu srednjoročnih i dugoročnih izvoznih kredita.

Usklađivanje sa acquis-em treba da se nastavi u cilju poboljšavanja domaćeg zakonskog okvira za kontrolu izvoza robe dvostruke namjene. Prema Mišljenju Evropske komisije neki elementi propisa u ovoj oblasti su suprotni odredbama Regulative 428/2009 koja propisuje uspostavljanje zajedničkog režima za kontrolu izvoza, prenosa, posredovanja i tranzita robe dvostruke namjene.

Ministarstvo ekonomije u narednom periodu mora da radi na jačanju administrativnih kapaciteta Odjeljenja za multilateralnu trgovinsku saradnju i međunarodne ekonomske odnose.

Potrebno je razviti ljudske resurse, kao i stručnost Odjeljenja za oblast trgovine u cilju efikasnosti ovog sektora.

U pogledu razvojne politike i politika humanitarne pomoći Crna Gora, kao mala zemlja, u dosadašnjem periodu nije bila uključena u donatorske aktivnosti, već je manje više isključivo bila zemlja-primalac pomoći.

Ne postoji zakon koji reguliše razvojnu politiku niti su osnovane relevantne administrativne strukture.

U tom smislu odluke o bilo kakvim humanitarnim prilozima se donose bez zakonskog okvira.

Razvojna politika EU je usmjerena na suzbijanje siromaštva, reformu institucija, razvoja intrastrukture, afirmisanje ljudskih prava u manje razvijenim zemljama na svim kontinentima.

Crna Gora prilikom usklađivanja zakonodavstva u ovoj oblasti mora voditi računa o jačanju administrativnih i institucionalnih kapaciteta za pitanja multilateralne trgovine, razvoja i humanitarne pomoći.

U narednom periodu Crna Gora će imati veći broj obaveza u ovoj oblasti pa će biti potrebno podići svijest o obavezama koje proizlaze iz potpisanih sporazuma.

Potpisivanjem multilateralnih trgovinskih sporazuma, Crna Gora je svojim građanima i građankama obezbijedila pristup robi koja je povoljnija i koja je proizvedena u skladu sa međunarodnim standardima.

Međutim, ovo pregovaračko poglavlje predstavlja i izvjesni rizik za domaću privredu, jer se prilikom pregovaranja i potpisivanja sporazuma moraju identifikovati grane privrede koje nijesu dovoljno razvijene, da bi im se pružala pomoć u cilju revitalizacije,ali i obezbijedila dodatna konkurentnost.

Građani i građanke Crne Gore će imati više proizvoda na raspolaganju, po povoljnijoj cijeni, što jeste pozitivno, ali prilivom strane robe domaće tržište slabi i time domaći proizvođači više neće biti konkurentni.

Nikola Đonović

( otvoreno )