Ukorijenjena tihost

Retradicionalizacija čega u šta? - naravno da nije u pitanju koga? - jer se podrazumijeva - ženama u Crnoj Gori je opet mjesto u nekakvoj žovijalnoj poziciji lažnjikave istorije junačenja i čojkanja, pa se onda iz hinjene zgroženosti pripremaju medijski prilozi o “čovjek ženi“ i ostalim floskulama ružičaste dopadljivosti. Zadate uloge žene, vještački definisane i okamenjene u tipologiju omiljenih beskičmenjaka, podržane od ženskih mačista, u montenegrinski ponosni krš isklesane su kao “sestre, udate žene, kćerke i naravno majke“.

Apsurdi, na crnogorski način

Crnogorski socijalni apsurd br. 1 - ministar za manjinska prava u direktnom prenosu o nasilju u porodici priča kao o “pojavi“ (citat) u našoj namještenoj slici života preko javnog servisa, iako je u pitanju jasan socijalni problem i visoko osjetljivo pitanje prava, društvenog razvoja, ekonomije, normalnog života u porodici i u društvu.

Crnogorski socijalni apsurd br. 2 - uz očekivanu, izvještačenu i neefikasnu EU podršku prema pravosudnim organima u vezi anticipativnog uticaja na umanjenje nasilja u porodici, kao i kasnije primjene koju ukupna sudska ali i policijska zajednica skoro organizovano ne sprovodi, dotaknuti smo od predsjednice suda još jednom zgražavajućom ponižavajućom tipologijom, a tiče se “tihe borbe žena“ (citat), sve začinjeno primjerima ženskog školovanja sa kraja XIX stoljeća.

Treći primjer crnogorskog apsurdovanja ne treba posebno isticati - prethodnog ljeta i s jeseni medijski dirigovano se seirilo među nogama jedne jake žene, borca za jačanje naših tužilačkih kapaciteta.

Naše poslanice najjače partije trčale su da budu perjanici nesolidarnosti i nerazumijevanja, kao da su “kupile“ priču da je pljuvati po ženama lako i jednostavno, da je samo potrebno to maskirati tekstom napisanim muškom rukom o čuveno-odobrenim ulogama žene, samoponižavajući potrebe dostizanja individualiteta i identiteta žene.

Drugima je i teže

Jeste, u svijetu je ženama mnogo teže, napornije, smrtonosnije. Npr. ako se rodite u arapskom svijetu, tamo će vas ili spriječiti da učite, ili će vas najmiliji prodati kao dijete starcima zadriglim u bludničenju i osionosti, ili će vas kamenovati bez razloga ili sa lažnim razlozima do smrti. Mada i mi smo imali sličnu priču o gašenju cigareta na ženskom tijelu u nekakvom noćnom muškadinskom zadriglom provodu, ali smo odlučili da tu priču sudski pridružimo uvriježenom neljudskom stavu o tome kako (ne)prepoznati žrtvu pošto je žena.

Ipak, možda vam se desi životna privilegija da slučajno, ali uz zahvalnost, upoznate egipatskog supruga koji odgovorno odbija američku top stipendiju, jer se porodično odlučuju da se podrži supruga sa svojom britanskom stipendijom i istraživanjem koje je donijelo više dobra široj zajednici. A, ovo je zajednica koja masovno, opet u opravdanju nekakve izvikane traljave tradicije, sakati svoje kćerke još dok ni ne uđu u pubertet, da ne bi slučajno uživale kao seksualna bića.

“Odsustvo ambicije”

Ipak, možete čitav život provesti u Crnoj Gori i ne sresti se sa primjerom životnog i kvalitetnog izbora porodičnog razvoja i posvećenja egipatskog supruga, ne zato što je ovo mala zajednica, pa nema milione u demografskom smislu, nego zato što se ovdje žena ne bi ni usudila da sebe stavi na svoje pravo prvo mjesto. Crnogorske žene to u svojoj nametnutoj, ali prihvaćenoj, skromnosti i smjernosti imenuju “odsustvom ambicije“, što u praksi znači da svakoga sa ambicijom, a pogrešnog pola, samoizabrano diskvalifikuju i odbacuju. Tako su željele da nauče i tako to primjenjuju, sa odsustvom želje da budu vjesnici čistote podrške prema ženi, bilo kojoj bilo kada oko bilo čega.

Floskule o “čovjek ženi“, da je “žena ženi vuk u CG“, o zadatom tihovanju kao modelu postojanja, treba sa dignitetom sahraniti

Sve prethodno navedeno, u kolokvijalnosti malobrojnih nenaučnih istraživanja i onih EU “jednom u tri godine“ sastančenja uobičajeno se etiketira u birokratskom žargonu “retradicionalizacijom“, što bi u prevodu trebalo da znači da u bijegu od svakodnevnice prepune stresova, crnogorska žena je samoodlučila da se vrati u petnaesti / možda osamnaesti vijek i ne izlazi iz svoje izbe, osim da prakljačom u kakvom potoku opere i ispere veš. Među četiri zida, sve je odobrivo dok se ne priča o tome. Prosto je neobjašnjivo da institucije koje imaju jake i održive budžete, a to su ove ukupne institucije multilateralnih fondova, kada se sakupe na dosadnjikavim, ižvakanim seminarima, koji se organizuju da se opravdaju bonusi i projekti bez rezultata i realnog doprinosa zajednici, ne koriste donijete novce da edukuju, da unaprijede, da emancipuju, da doprinesu, da prošire dobre energije i kvalitetne stavove, da implementiraju “know how”. Niti je CG zemlja tradicije (ikada bila) niti se u ovoj zajednici dešava retradicionalizacija. Vjerovati u ovu gorko netačnu ispolitiziranu šablonizaciju je identično vjerovanju da je moral, zbog džeferdara i brkova, pripadao staroj, sklonoj busanju u prsa junačka, Crnoj Gori. Pa, se iza takvog tugaljivog sagledavanja povijesti kriju današnja smiješna zgražavanja kako se “sve izgubilo“, kako je danas “vučje vrijeme“ i slična kafanska plačinanja preko kojekavog domaći skuvanog špiritusa.

“Čovjek žena”

Floskulu “čovjek žena“ upotrebljavaju većinom žene, jer kada je neka žena svoja, u stavu, u pristupu, u posvećenosti, i u svojem tijelu, kojeg se stvarno ne stidi, i kada je sposobna da bude jasni kontribuent koji ne unižava svoj dom, a ne odriče se svojeg roda, odnosno možda se samo drži svojeg izvora bez petrifikovanih socijalnih kvalifikacija, tada je nezajažljiva opasnost i target ženskim mačistima. Tada se uzdiže retorika o željenom modelu borbe, kroz “tihu” prisutnost, kroz najtišu angažovanost u životu i profesiji, koja pride mora biti nevidljiva. Kada čujete ovakav stav zaledite se u činjenici da se ozbiljna pozicija društvenog napretka koristi da se žena, u neuspješno diplomatskom predavanju, samozarobi u ćutnji i to proglasi vladavinom prava. Iako vjerovatno nenamjerna, kakva indirektna poražavajuća sistemska poruka za rješenje pitanja nasilja u porodici - “ćutite i trpite batine i nasilje, a skrivajte modrice/rane/prelome/ožiljke i budite zahvalne što imate muža, djecu, dom i tako dalje, ali nemate sebe… I naravno dirinčite do smrti, ali da pristanete da se to ne vidi i ne treba se čuti“.

Da, život je surov, za žene i muškarce, u zemlji izgubljenih vrijednosti, gdje je jedino pravilo postojanja i poslovanja uništi/ otmi/ preuzmi/ opljačkaj/ slaži/ odbaci/ proglasi za ludog, odbačenog, bolesnog i sl. Ali, ženomosrci u CG su posebno brojni, a to nije u redu. Crnogorske žene se moraju samoedukovati o bazičnom principu razvojnog punog ispunjenog življenja, a to je da običnu ljudsku solidarnost, koja se iskazuje bezuslovno porodici, potrebno je pokazati i prikazati prema svakoj ženi iz okruženja, životnog i radnog. Tada se počinju mijenjati horizonti potencijala pozitivne inoviranosti i pojačanih udruženih energija kreacije na nivou ukupne zajednice.

Ženi je zadatak, ljubav, da poštuje sebe i da prostom solidarnošću poštuje drugu ženu, šta god mislila o njoj

Da, floskule o “čovjek ženi“, o tome da je “žena ženi vuk u CG“, o zadatom tihovanju kao modelu postojanja žena u CG, treba sa dignitetom sahraniti u one nepostojeće retradicionalne stupidnosti naših namještenih javnih stavova o tome ko je i što je žena u društvu. Tako će se primjena zakonske regulative o nasilju u porodici sprovesti bez istinitih anegdota o policajcima koji ne pripremaju prijave o napadima, nego ubjeđuju žene da odustanu od daljnjeg postupka protiv nasilnika, ili o borkinjama za ženske teške sudbine koje su vremenom naučile da ne pričaju na ulici koja je od žrtvi bila silovana od oca, brata, sina i koja je morala da bježi od najmilijih, jer diskrecija je jedino oružje u neravnopravnom duelu za novu šansu življenja i potencijale ozdravljenja.

Žena ženi da ne bude vuk

I, da, igrarije oko ostavinske primjene nasljednog prava postaju dodatna sudska prepreka jačanju žene i ženskog prava da bude i čovjek i žena u socijalnom/ekonomskom/razvojnom/sistemskom smislu u Crnoj Gori. Npr, kakav je to neuspješni sudija koji ženi u bračnoj tekovini ne dozvoljava da naslijedi svoju imovinu, koja pripada preminulom suprugu, jer je plaćen od rodbine supruga da joj se ništa ne dozvoli da naslijedi jer je rodila kćerke, a kćerke ne bi trebalo da su nasljednici, ni roda ni doma, iako zakon kaže eksplicitno drugačije. Ovakvih sudija i sudijica imamo u svim sudovima koji se bave ovom problematikom u CG. Jeste, nelogično je da se ekonomista bavi pitanjima prava, ali od nedavno ulazim u gudure prljavština crnogorskog sudskog sistema, pasionirano učeći primjenu vještačenja ekonomskih i finansijskih tema. Kada sve to suštinski upoznate, ne možete pobjeći od bojazni da je naš budžet sljedećih deset godina u teškom riziku isplata sudskih opravdanih milionskih troškova, a većina nije vezana za netačnosti u tretmanu pritvorenih lica. A, za ekonomske teme je nekakva vladavina prava možda počela da se nazire.

Zato je ženi zadatak/obaveza/odgovornost/ljubav da poštuje sebe i da jednostavnom solidarnošću poštuje drugu ženu, šta god mislila o njoj, odnosno šta god crnogorski muškarci mislili o ženama. To je put, već pređen od mnogih u razvijenim i zemljama u razvoju u svijetu. U samosvojnosti internog ohrabrivanja i unapređenja, tada će doći i potrebno zdravorazumsko i iskreno poštovanje muškaraca. Odnosno, počećemo kao zajednica da brišemo tragove ženskog mačizma i tipološkog materinskog podizanja muških emotivno uškopljenih apatrida. Tada će žene biti glasne, rječite, precizne, bar koliko i muškarci u CG. I, to nije vrištanje i histerija, nego minimum smislene razvojno artikulisane iskoračenosti iz inflacije opravdanja i neodlučnosti prema savremenosti življenja. Onda idemo i bolje i dalje, za sebe, za djecu, ali to je već bar neka, možda bliska, legitimna nada budućnosti.

( Mila Kasalica )