Pepeljuga: Preko pepela do zvijezda
Uvođenjem lika osjećajne šaman majke koja vjeruje u sve, osim u Boga, daje se motivacija za kasniju Pepeljuginu trpeljivost
Pepeljuga (Cinderella, Kenneth Branagh, 2015)
Nakon što je „Alisa u zemlji čuda“ Tima Bartona zaradila preko milijardu dolara 2010. godine, producenti iz Diznijevog studija su odlučili da snime igranu verziju animiranog filma „Pepeljuga“. Iako je za režisera bio odabran Mark Romanek, njegova ideja o novom i mračnijem čitanju klasika nije naišla na odobravanje. Na kraju je po scenariju Krisa Vajca („Mravi“, „Zlatni kompas“) film režirao Kenet Brana što je rezultiralo pristojnom adaptacijom poznate priče.
Ela (Lili Džejms) živi na imanju sa roditeljima. Nakon što joj majka (Hejli Atvej) umre, otac (Ben Čaplin) oženi Lejdi Tremejn (Kejt Blanšet) koja u kuću dovede i svoje dvije kćerke. Vremenom, Ela ostaje sama, maćeha počinje da je maltretira, a polusestre joj nadjenu nadimak Pepeljuga. Sve se mijenja kada Ela slučajno u šumi sretne princa (Ričard Maden) koji organizuje veliki bal ne bi li se oženio.
Novija holivudska produkcija (Začarana šuma) u bajkama pokušava da naglasi iskonske psihološke arhetipove. Skrivene želje i strahovi svoje ishodište imaju u pričama za najmlađe, što je plodan prostor za psihologe i analitičare svih profila. Kenet Brana, srećom, bira da snimi bajku za djecu.
Uvodni minuti, koji su dodati u odnosu na najpopularniju verziju, narušavaju ključnu poentu bajke. Kao što je poznato, Pepeljuga je siromašna, ali vrijedna djevojka kojoj vila pomaže da ode na bal. Tamo će princ primjetiti njenu ljepotu i kasnije je pronaći na osnovu izgubljene cipelice. Time se pokazuje da rad, dobrota i moralnost mogu da premoste klasne razlike. U ovom flimu to baš i nije tako. Pepeljuga nije siromašna, već prilično bogata. Za njen pad u prašinu, odnosno pepeo, je zaslužna zla maćeha, ali i Pepeljugina naivnost. Na pitanje da li će joj smetati da spava na tavanu, Ela pristaje, što se na kraju pretvori u ribanje poda Domestosom par puta dnevno. Jasno je da je njena predusretljivost nemilosrdno kažnjena, pa je naravoučenije da se ne treba žrtvovati i praviti kompromise za udobnost drugog.
Kasnije će se princ zaljubiti u nju, ali poenta nije kao ranije u tome da se otmeni aristokrata zaljubi u siromašnu djevojku, već da plemić vrati nesrećnoj dami izgubljenu titulu. To znači da nema promjene društvene klase, već je riječ o ispravljanju nepravde. Nije teško zamisliti nastavak u kome bi siromašna djevojka greškom završila na dvoru kao princeza, ali bi na kraju srećan kraj bio ako bi se vratila u bijedno selo iz koga se spasila pukom zabunom. Zbog toga je „Pepeljuga“ Keneta Brane pored bajke i komedija društvene zabune na tragu radova Marka Tvena.
Ova dopuna, srećom, ne remeti vedar ton, jer ništa ostalo nije mijenjano. Uvođenjem lika osjećajne šaman majke koja vjeruje u sve, osim u Boga, daje se motivacija za kasniju Pepeljuginu trpeljivost.
Nažalost, kraj ima nepotrebnu naraciju. Nakon što Ela kaže maćehi da joj oprašta, narator nehajno dodaje kako je sa oproštajem, ili bez njega, maćeha sa kćerkama svakako napustila kraljevstvo. Time se dramska snaga oprosta relativizuje ciničnim stavom da je svejedno da li je do njega došlo ili nije.
Sve ono po čemu je priča poznata, a to su haljina, bal i štikla, je raskošno i na nivou animiranog filma. Uostalom, haljinu modne kreatorke i trostruke oskarovke Sendi Pauel je šilo dvadesetak krojača, bal po raskošnosti podsjeća na onaj iz Ane Karenjine, dok je štikle za potrebe filma dizajnirao studio Svarovski. Time, je i pored sitnijih zamjerki na koje najmlađi svakako neće obratiti pažnju, „Pepeljuga“ uspjela da prenese duh priče, pri čemu je većina problema u nadogradnji, a ne u osnovi.
Zahvaljujući spektakularnoj transformaciji bundeve u kočije, a miševa u konje, djelo ima dovoljno elemenata da se dopadne i onima koji efekte više cijene od romantike. Drugi veliki kvalitet je što „Pepeljuga“ nije težila modernizaciji. Zahvaljujući Kejt Blanšet, povremene (neophodne) naivnosti je lakše podnijeti, a krajnji utisak je da je riječ o korektnoj ekranizaciji bajke čiji je jedini problem njena opšta poznatost, zbog čega se svaki, pa i najmanji otklon, tumači kao revolucija.
Ocjena: 6/10
( Radenko Savić )