Ivan Krušalo: Dječak sa Peloponeza, diplomata Katarine Velike

Ivan Krušala (? - 1735), autor možda najčudnijeg soneta u našoj poeziji, nepravilnog oblika (17 nesimetričnih dvanaesteraca i trinaesteraca), rođen je na Peloponezu, kao Turčin a umro u Perastu kao hrišćanin.

Bokelji su ga zarobili dječakom u pomorskoj bici kod Mistre i doveli kući, gdje ga je usinio pomorski oficir Matija Krušala, rođak komandanta grada Krila Zmajevića. Izvori se ne slažu da li je Ivan studirao teologiju u Rimu, kao što tvrdi don Srećko Vulović (Kolegijum za novokrštene: Collegio dei neofiti a Roma), ili u Padovi, koju pjesnik sam spominje („nauk Padovanski“).

Krušala je proveo najmanje četiri godine kao diplomata u Kini u službi ruske carice Katarine II. Njegovo glavno djelo je spjev Boj Peraški (335 stihova). Umro je iste godine kad i Krilov sin, Matija Mato Zmajević, s kojim se viđao u Rusiji po državnim poslovima. Pošto se vratio u Boku iz velikog svijeta, „zašao je pameću“ i umro u Perastu, kaže Vulović.

Ne možemo ga, na žalost, uvrstiti u „lude pjesnike“, kakav je bio recimo, u zemlji njegovog diplomatskog prijema, Li Bai (neki transkribuju Li Tai Po), ili njegov kompilator Ezra Pound, ali mu ne možemo ni sasvim odreći ovu rijetku privilegiju.

Znamo da je bio „malo vješan od jezika slovinskoga“. To ne govori da je naš narodni jezik 18. stoljeća bio manje važan, već da se on, koji je obišao velika svijeta, osjeća nelagodno što ga ne poznaje na nivou drugih jezika (italijanski, ruski, kineski). Sudbina ovog pjesnika više liči na legendu, čak i među životopisima tolikih legendarnih Bokelja, na fantastiku. Život filozofskiji od filozofije. Život famozniji od fame.

Životne stanice

Ako pisca čine gradovi njegovog života, kao što misle barokni ljudi, a mi postmodernisti im dajemo za pravo, onda je Krušala opisao svoj lûk u skladu sa ovom famom. Pogledajmo njegove životne stanice: 1: Peloponeska provincija Mistra; 2: vječni Rim; 3: Venecija; 4: „carski Petrograd“ (kaže pjesnik); 5: mongolski Daur; 6: Saka u Tunguziji; 7: Peking u Kini. I, najzad, Perast (8), gdje se vratio da „zađe pameću“ i umre.

U jednom od ovih zarazno privlačnih gradova, Veneciji, upoznao je avanturistu, trgovca i diplomatu Savu Vladislavića, „grofa Raguzinskog ili Ilirskog“ kog je podučavao italijanskom. S njim, i sa još nekim „Moskovitima“, ljudima Petra Velikog, zaputio se u Petrograd gdje je našao Mata Zmajevića. Admiralova pisma rodbini svjedoče da je pjesnik bio s njim u Rusiji sve do 1725. g.

Tada se s Vladislavićem, kao „tumač i sekretar“, zaputio na Daleki istok, kamo je ovog svog opunomoćenog ministra poslala Katarina Velika u diplomatsku misiju. Četiri godine su Vladislavić i Krušala proveli u Kini. Grof je isposlovao s Kinezima glasoviti Kjahtinski ugovor, kojim su prvi put u istoriji sporazumno regulisane granice Rusije i Kine. Ugovor tretira najdužu državnu granicu na svijetu po kopnu i važeć je dan-danas.

Krušalin Sonet o toj azijskoj anabazi sačuvao je Frano Visković (Viaggio dell’Abate Perastino Cavalier Crussala dalla Imperiale di San Pietroburgo per l’Imperio della Gran Russia fino in China). Objavio ga je na italijanskom (F. Viscovich: Storia di Perasto, 279). Na srpskohrvatski ga je preveo don Gracija Brajković.

Ova kratka pjesnička forma, koja zaustavlja vrijeme pred kineskim zidom („desno od Koreje“), kao pred kakvim paganskim božanstvom („uzaludna stijena“), sugeriše čistu fantastiku života: akumulaciju apsurda. Ivan Krušala: svijet je malen, prolazan i šašav!

Niz Imav u Saku u Tunguskoj dođoh, kroz neplodan Daur, preko Mongolije, desno od Koreje, stigoh i u Kinu.

Pred njom se uzdizaše drevni zid ko čudo - uzaludna stijena spram divljih Tatara, ljubitelja plijena. Svoju tajnu nam „vitez Krušala“ ne otkriva, dakle, preko mora, preko tog „okeana baroka“, izvora milosti za život i rad, nego preko kopna jednog carstva, Rusije.

Mlijeko crkve

Uprkos tome što je Ivan Krušala „jeziku slovinskom“ bio „malo vješan“, na njemu je napisao Boj Peraški, ne na italijanskom. Epski zamah više je odgovarao emociji narodne pobjede. Bio je to pjesnički rad o sudbinskom datumu, 15. maj 1654, kada su Peraštani nečuvenim junaštvom odbili turskog napadača i zapisali se zlatnim slovima u svojoj slavnoj istoriji. Perast je na sreću ostao u zapadnoj kulturnoj sferi.

Ritmički presjeci u pjevanju su česti, i oni, pored ostalog, opravdavaju to što je Krušala, više svjetski nego zavičajni čovjek, spjevao rad na narodnom jeziku epskog obreda, da tako kažem. Djelo je skovano od 335 trinaesteraca rimovanih u parovima i podijeljenih glavnom cezurom na dvije polovine sa osam odnosno pet slogova:

Ovu pjesnu ja učinih Ivan Krušala, Opat misnik u Perastu, Jezusu fala! Pošto dođoh iz učenja Padovanskoga, Malo vješan od jezika sad slovinskoga.

Krušala je, za razliku od svog prethodnika na dužnosti opata peraškog, takođe pjesnika i bogoslova, Antuna Zambele, svoj književni poduhvat vezao za epiku. I on se, kaogod i zapadnjački epski pjesnik, poslužio likom negativca s neprijateljske strane (conventionally negative figure from the Other World), izvjesnog Mehmed-age, koji žari i pali, crn poput đavola i, najzad, pada u boju i biva mu trup za pasju gozbu priređen.

Negativna konvencionalizacija poznata je epici i ona je, zapravo, trajno retoričko rešenje. Na kraju se i Krušala poslužio tabuom tijela - lešina komandira nakon bitke koju poraženi otkupljuju - kao u srednjovjekovnoj chansone de gest koja veliča negativnu konvencionalizaciju (the feudal-Oedipal tabu of Guinevere’s body). (Up. detaljnije William Calin, A Muse for Heroes / Nine Centuries of the Epic in France, Toronto, 1983, 92-96).

Kratki ep na istu temu spjevao je i mladi Andrija Zmajević, „u osmercima u 3 pjevanja“, još za studija u Vatikanu kad je stigao glas o trijumfu. Zagubljen je, međutim, te ne znamo da li ga je Krušala uopšte imao u rukama. Minorni peraški opat nije svjetski pjesnik, daleko je on od toga, ali je tipološki prepoznatljiv čak i na najširem planu svjetskih ideja (pogotovo u 18. stoljeću).

Iako se za Krušalin rad može kazati da ima neke veze sa studentskom književnošću, iz koje je nastala tzv. makaronska poezija, žanr njegovog zemljaka Antuna Zambele, stvar stoji drugačije. On nije, poput Zambele, makaronski pjesnik ni u ovom radu, ni u drugoj svojoj tvorevini, Sonetu, nastaloj tokom misije u Kini 1724. g. Obojica su, kažimo to jezikom književne pravde, ako takva postoji, minorni ali privlačni.

Slučaj je htio da iste godine Zambela objavi u Veneciji svoju knjigu Fondamenti e principali autorità della Divina Scrittura, posvećenu „uvodu u hrišćanski život“, i namijenjenu inovjercima koji primaju, poput Krušale svojedobno, „posvećeno mlijeko svete rimske crkve“.

( Gojko Čelebić )