Od Džakarte do Bandunga

Bila je neđelja kada sam banuo u Bandung. U Indoneziji muzeji i neđeljom rade, ali zbog nekih opravki, ovaj u zgradi Bandunške konferencije zatvoren je za posjetioce. Radnici, koji su unutra radili, otvorili su mi vrata i kada sam rekao odakle dolazim, pronašli su kustosa, Nana Đajasoenpea, koji me proveo kroz prostorije istorijske zgrade. U njoj je od 18. do 24. aprila 1955. održana čuvena Bandunška konferencija azijsko-afričkih zemalja koja je proklamovala poštovanje fundamentalnih ljudskih prava u skladu s princimima Povelje UN. Tu se dvadeset devet država Azije i Afrike izjasnilo za potpuno ukidanje kolonijalizma i svake rasne segregacije i diskriminacije u svijetu. Politika koegzistencije bila je razrađena i formulisana u deset principa. Konferencija je donijela i niz zaključaka o ekonomskoj i kulturnoj saradnji, naročito imajući u vidu azijske i afričke zemlje.

Dolazio i Blažo

Kustos Đajasoenpea kaže da se ovdje čuva i snimak Titovog govora koji je održao na Bandunškom univerzitetu 25. decembra 1958. prilikom dodjeljivanja počasnog doktorata.

S Titom je u Bandungu tada boravio i crnogorski predsjednik Blažo Jovanović.

U ovom, dvomilionskom gradu, osnovanom 1810, gazio sam vulkansku prašinu, koja u indonežanskim gradovima nije rijetkost. U zemlji, s 13.677 ostrva, ima tri stotine vulkana od kojih pedesetak aktivnih. Erupcija vulkana Krakatau, davne 1883. zbrisala je s lica zemlje trideset hiljada ljudi, naseljenih u priobalnom dijelu Južne Sumatre i Zapadne Jave.

Vulkani su čest motiv indonežanskih slikara.

Oduševljavaju ljepote Indonezije. Predanje kaže da je tu postojbina Adama i Eve...

Iz Džakarte do Bandunga, putovao sam automobilom, asfaltnim, ali uzanim drumom, dugim dvjesta kilometara, preko živopisnih, valovitih javanskih planina; sretao stare automobile, dodž, ševrolet, ford, koji su se na crnogorskim džadama mogli viđeti pedesetih godina XX vijeka. Saobraćaj je gust; pokraj puta načičkane kuće; kao da prolazite nekom dugom ulicom. Tezge s voćem i povrćem; režnjevi ananasa, kokosovi orasi, dramovi banana, gomile jaja; i slike: ulja na platnu; indonežanski pejzaži. Šofer Romzi priča mi da su ovu cestu ranije prelazili pobunjenici. Jedaman su usred dana napali kolonu od nekoliko automobila, opljačkali putnike, čak su i odjeću skinuli s njih ostavljajući ih gole.

Nedaleko od puta počinju prašume. Vegetacija je izuzetno bujna. Na Javi su nepregledne plantaže šećerne trske, a cvjetna Sumatra je poznata i po odličnom duvanu. Iz Molučkog mora vade čuvene bisere...

Spasonosni kokosovi orasi

Vrućina; velika vlažnost vazduha, usta nam se suše. Spas su kokosovi orasi. Ali, kako ih dohvatiti. Zaustavismo se ispod kokosove palme, visoke kao višepratnica. Jedan dječak s mačetom, pogleduje u nas, pa u kokosove orahe. Najednom zađenu mačetu pozadi za pojas i vješto se uspuza uz stablo. Otkide desetak kokosovih oraha koji tresnuše na zemlju skakućući kao da su od gume. Dječak siđe, spretno otvori vrhove oraha i ponudi nam da ispijemo kokosovo mlijeko, koje se bijeljelo i bilo hladnjikavo ispod debele kore.

Dok smo ispijali prijatnu tečnost, dječak nas je zadovoljno posmatrao; oči su mu se smijale.

Bilo je to lijepo okrepljenje na dugom drumu, opervaženim tropskom rastinjem.

Visoki bambusi, kokosove palme, a uz prozore koliba džiklja kukuruz. Drveno ralo, patke, kokoške, koze.

Borba pjetlova.

Žene u plitkim rijekama sjedeći ispiraju rublje od batika, sa šarama iz legendi. Kroz izmaglicu se nazire vulkan Gulungu.

U rikši, kao sardine, pet mališana u braon pantalonama i žutim bluzama: đaci.

Čamci neobičnog oblika, jarkih boja, živopisni. Plodovi toplog Javanskog mora u pletenim korpama... Ručak na ulici iz malog dućana koji visi o ramenu. Zmajevi i lutke; čudesne figure od kalaja, majstorstvo javanskih kujundžija. Namještaj u duborezu, kao čipka... Pirinčana polja i na njima žene s velikim šeširima od sasušenih listova banane i pletenim korpama na leđima. Do koljena u vodi, povijene; predano rade na uzgoju pirinča, osnovne indonežanske hrane...

Kućice od bambusa.

Čudo u Pandigli

A u selu Pandigli, na Istočnoj Javi, prikazuju prastaru vještinu Dubuš, gdje ljudi, zvani Baduji, koncentracijom i meditacijom postižu da im sječivo noža ne može ništa. U nevelikoj prostoriji kuće sa zemljanim podom, mršavi, kao isposnici, izlazili su jedan po jedan na improvizovanu pozornicu. Baduj je dohvatio veliku palu, mačetu, oštru kao britva (to je pokazao otkinuvši pramen svoje kose) i počeo da reže jezik. Osim nekoliko sitnih kapi krvi koje su kanule, jezik je ostao čitav. Došao je drugi i sječivom mačete snažno se udara po golom stomaku. Veliki nož odbijao se od trbušnih mišića kao od gume. Ni traga od posjekotine; samo nekoliko crvenkastih frangi. Treći je kao od šale pojeo pet sijalica, a po leđima četvrtog prosuli su kisjelinu iz akumulatora; majica mu se raspala u paramparčad, šištala je kisjelina, a leđa su mu ostala zdrava. Zatim su nastavili bockanje iglama po golim tijelima.

Mjesec dana, vele, pripremaju se za ovaj ritual i za to vrijeme ne jedu! Rekli su da će mi, kad dođem drugi put, prikazati novo čudo: jednom od njih će odsjeći glavu a zatim će mu je opet staviti!

Nijesam dolazio.

( Slobodan Vuković )